ROMAN BUSOLA Štivo kao stvoreno za 'činovnike EU'

Za roman “Busola”, u izdanju Frakture i u junački strpljivom prijevodu Ivane Šojat, Mathias Énard (r. 1972.) primio je 2015. Goncourtovu nagradu. A to je samo jedna od bezbroj njih, koje je ovaj pisac zavrijedio.

Énard je “kao” rođen za nagrađenika EU, koju “vozi” nekoliko lokomotiva, različitih snaga i brzina: njegovo je pismo, jednostavno, neodoljivo. Pod lažnim dojmom da američki čitatelji prijevoda na engleski određuju vrijednost europskih književnosti i pisaca, citiram zašto je tome tako: “Busola je roman koji pomno razmatra križanja - historijska, osobna i, ponajviše, muzička - između Istoka i Zapada”, presudio je Andrew Erwin iz Washington Posta.

Naime, junak “Busole” Franz Ritter, što bi bilo: Vitezović, kao “onaj”, jest muzikolog, kao i protagonist Mannova “Doktora Faustusa”. Énard nas podsjeća “da nema statičnih mjesta, već dinamičkih kombinacija i tradicija”, dodao je spomenuti kritičar. Jer, danas se o romanima govori prvenstveno s pozicije političke korektnosti, kao da je ona nešto trajno. Pa političkim elitama daje za pravo da na svojim koktelima vrednuju ljudski duh.

No, prije točno 40 godina ista je “korektnost” dodijelila Goncourta sasvim drugom i drugačijem štivu, pa se nadalje pitam: je li se promijenio žiri nagrade ili književnost sama? (Svi pomalo, i od svega pomalo.) Nagradu je 1975. dobio Émile Ajar, za kojega i neki aktualni trgovci starim knjigama kazuju da “krije svoj identitet”.

Dakako, “Ajar” je pseudonim Romaina Garyja (1914. - 1980.). Njegov nagrađeni roman “Momo, zašto plačeš” bio je hit biblioteke Hit 1976. (u prijevodu Ladislava Grakalića). Bila je to “priča o malom Arapu iz pansiona za djecu prostitutki, priča o identitetu”, k tome u žargonu; priča kao rođena za novije, za “naše” tzv. Arapsko proljeće. (Usput, Gary je “prešao” Goncourtovu nagradu: dobio ju je nemogućih dva puta, pod punim imenom i pod pseudonimom.)

Ista nagrada iste Akademije Goncourt 2015. jednako visoko vrednuje Énardov abecedarij zapadne kulture i orijentalne poglede “EU komisije” i vlada, nadasve austrijske, tj. kruga stručnjaka plaćenih od vodećih globalnih sila, koji proučavaju arheologiju, glazbu, književnost, sve umjetnosti. A koji su toliko “otvoreni” da priznaju kako imaju udjela i u krvoproliću.

Sirijska Palmira u “Busoli” jest simbol aktualne ratne destrukcije, kao i minulih vremena u kojima je bila zlatna koka globalne znanstvene elite, mjesto njenih javnih i tajnih ljubavi, kao što to pripovijeda Énard u “Busoli”, klanjajući se doslovce, i s razlogom, sjeni Edwarda Saida. Usput, čini mi se da bi Said, sudeći prema njegovu “Orijentalizmu”, ovaj roman pribrojio neo-kolonijalno-liberalnom pogledu na Orijent.

“Busola” Mathiasa Énarda rađa se iz nesanice jedne bečke noći, pa su joj i poglavlja naslovljena njezinim satima i minutama. Ritter se u prvom licu prisjeća života čiju osnovu čine neostvarena ljubav s jednom esejisticom (Sarah), zatim posao, odnosno muzikologija s pričicama o skladateljima, od “Ciganina Liszta” do suvremenika, te putovanja svijetom, u kome je radio na nekoj novoj knjizi ili članku.

Énard je ovako “prstenasto” mogao napisati ne samo 387 stranica, već desetak svezaka, idući od priče o izmišljenom ludom Bilgeru do priče o Chopinu ili kome drugome. Kružeći provjerivim i domišljenim pričama, stvorio je koloplet za novo vrijeme, bez zapadnih granica, ali s granicom Orijenta. I napisao bi više, samo da je poput Prousta vjerovao u njihovu istinitost.

Do polovice “Busole” pisac održava napetost pismom svoje nesuđene drage iz Sarawaka, teritorija Sandokana, što mu daje za pravo da prepričava historijat vlastitog života i svijeta, u mjeri u kojoj mu je dostupan. Sve je kod njega savršeno dorađeno unutar te pomalo apstraktne ideje. Služi se uzvikom “gle” kako bi mijenjao osobne i šire teme, odnosno poglede na razne umjetnosti. Od Kafke, preko Mahlera, kod njega sve izrasta na temelju već zaboravljene Srednje Europe. Slavnih imena tu ima više nego u nekim leksikonima.

Zabavna i vješto napisana, tzv. umjetnička književnost, “Busola” je namijenjena visokoplaćenim “činovnicima EU”, obrazovanim na najboljim sveučilištima. Čista suprotnost “Momi”, pa je zato njena nagrada najbolja potvrda da samo mijena stalna jest. I da se pristanak na nju može - unovčiti.