Samo sam jednom dobio jedinicu iz lektire

Samo sam jednom dobio jedinicu iz lektire. Profesorica me prozvala da kažem što mislim o Ani Karenjinoj. Rekao sam da nemam što da govorim o tom romanu i da ne razumijem tragiku glavne junakinje, koja je, uostalom, kurva. Nisam to rekao zato što sam tako mislio. Samo su me zanimale reakcije, htio sam se napraviti važan pred razredom, tresao me je pubertet, htio sam skandalizirati profesoricu… Nije ništa rekla, ama ni riječ, samo mi je upisala jedinicu. Nekoliko mjeseci kasnije, kada su na kraju godine zaključivane ocjene, pravila se kao da te jedinice nema. Nikada me više nije ništa pitala o Ani Karenjinoj. Tako da je ta jedinica, formalno gledajući, ostala do danas neispravljena. Šteta, jer me kopka što je tada mislila, i što je mislila da ja mislim, i je li branila književno djelo od razbojništva svoga đaka, ili je branila čast njegova glavnog lika. Volio bih vjerovati da je bila uvrijeđena jer sam uvrijedio Anu Karenjinu.

Godinama kasnije čitao sam opet i ovu knjigu. I začudo, nisam se identificirao ni s Aleksejem Karenjinom, ni s grofom Vronskim. Obojica su mi, svaki na svoj način, postali strani ako su mi ikada uopće i mogli biti bliski. Identificirao sam se s njom, i jasni su mi i bili svi njeni razlozi. Ona nije bila odvažna, a ni jako zaljubljiva žena. Nije hrlila kroz život raskriljenog zagrljaja. Sve suprotno. Ovisna je o svojoj slici u tuđim očima, o skladu i miru koje njezino prisustvo budi u drugim ljudima. Nezamislivo je da bi se takva žena mogla zagledati i zaljubiti mimo svoga muškarca i svoga života.

Psihologija Ane Karenjine bila mi je dovoljno bliska da sam se lako prepoznavao u njezinim postupcima. Razumio sam je bolje nego što bi se očekivalo da čitatelj razumije književnog lika. A ako pretpostavimo da ni sam pisac do kraja ne razumije svoje likove - oni su, barem u onome što je u priči najvažnije, samostalni od svoga stvaratelja - onda nije izvan pameti vjerovati da sam Anu Karenjinu razumio bolje od samog Tolstoja. Zato što sam joj po naravi bio bliži. Ne hvalim se time: čitatelj je karakterno bliži književnom liku od pisca.

Tolstojev roman teče u dvije ljubavne priče. Druga, ona o Levinu i Kiti, dugo će biti upečatljivija od prve. U toj je priči sve savršeno. Jedna je to od onih ljubavnih priča u koje se promatrači zaljubljuju, a kakvih u književnosti, zapravo, i nema. Ili ih ne može biti ako nemaju neku neočekivanu protutežu, bilo u paralelnoj ljubavnoj priči, bilo u igri sudbine.

Ana vidi što se zbiva s Levinom i Kiti. I zaljubi se u Vronskog. Iako, to se, možda, i ne bi moglo nazvati zaljubljivanjem. Dogodi se nešto teže od ljubavi. Vronskom ona povjerava svoj život, svoju narav i karakter, sve svoje, ne obazirući se na to da će je to sasvim preobraziti. On se, naravno, uplaši, pa pobjegne u neki rat u kojem će poginuti. Ali čak i da se to nije dogodilo, da je ljubav pobijedila, završetak bi morao biti tragičan.

A ovako: on se izmakao, i ona je pala pod vlak. Svima je, kao, sve bilo jasno.

Slučaj Ane Karenjine lako je i lasno objasniti jezikom roto ljubavnih romana i novinske crne kronike. Jer zaboga, tem je imala aferu, tem je ostala trudna, tem je mužu iz čista mira priznala što se dogodilo. I tako se, uglavnom, njezin slučaj i objašnjava. Istina je, međutim, da je Ana pokušala pobjeći od svoje slike u tuđim očima, i iz svoga karaktera preći u drugi. A to ne ide, koliko god bilo privlačno. Tolstojev roman nije priča o porodicama, sretnim i nesretnim, kao što je pisac u slavnoj prvoj rečenici najavio. Sva porodična drama zbila se u njezinoj duši.