"Otvorila sam vrata i stajala očekujući njegov poljubac. Imala sam osamdeset godina, ali osjećala sam se kao da moje tijelo o tome ništa ne zna. Obuzelo me uzbuđenje kakvo sam osjetila nekada davno prema Borisu, ali sam taj osjećaj već sasvim zaboravila. Oboje smo bili zatečeni mojom provalom žudnje, ali nismo se više mogli vratiti natrag." Ovo je ulomak iz priče "Snijeg, tako divno mekan", jedne od njih šesnaest u novoj knjizi Slavenke Drakulić "O čemu ne govorimo", upravo objavljene kod Frakture.
Bolest, starost, suočavanje s neumitnim krajem, erozija ljubavnih odnosa koja se događa s godinama, čežnja i tjelesnost koje su još uvijek žive čak i na pragu smrti, sjećanja na ljubavne avanture koje se nisu dogodile i na prijatelje koji više...