Slikovnica ‘Ništa strašno‘ proglašena je najboljom na Interliberu

Stručni žiri nagrade Ovca u kutiji, u sastavu Isabella Mauro, Davor Pavelić, Dubravka Zima, odlučio je o dobitniku nagrade za najbolju hrvatsku slikovnicu u 2024. godini. Proglašenje pobjednika te dodjela nagrada dvadesete Ovce održala se 16. studenog 2024. godine na Sajmu knjiga Interliber.

„Ovcu u kutiji“ stručnog žirija dobila je slikovnica "Ništa strašno" (Bodoni) Ivane Đule i Milice Sinkauz (autorice teksta) te Dominika Vukovića (ilustracije).

Finalisti stručnog žirija bili su "Čovječuljci" Silvije Šesto i Vande Čižmek (Naklada Semafora), "Ključić" Sanje Lovrenčić i Lucije Mrzljak (Mala zvona) te "Kosjenka i Regoč" Vendi Vernić (Mala zvona).

„Ovcu u kutiji“ dječjeg žirija dobila je, podsjetimo, slikovnica Kamo ćemo večeras? Nene Pavelić u izdanju Naklade Val.

Finalisti dječjeg žirija bili su "Brod za avanture" Maje Biondić (Knjiga u centru), "Detektiv Pauk: Tko je iz vrta naljutio Krta?" Lucije Matučec Veljavečki i Ane Salopek (Planetopija) te "Vuk na Mjesecu" Saše Dodika i Branke Hollingsworth Nara (Kreativna mreža)

Slikovnica Ništa Strašno

Bodoni/

Posebno priznanje dodijeljeno je slikovnici "Plavi svemir" Daliborke Pavošević, Zrinke Kukuljice Merčep i Majde Kurbalić, u izdanju Udruge obitelji djece s autizmom DAR.

O slikovnici smo pisali: "Gasi se svjetlo. Pali se mrak", no nema razloga za strah. Barem ne strah od straha samoga, poručuje slikovnica "Ništa strašno" autorica Ivane Đule i Milice Sinkauz (Bodoni) u priči o malenom dječaku koji zahvaljujući jednoj netipičnoj uspavanki, ili pak "BUspavanki", prebrodi strah od mraka. U tom isprva neprevladivom pothvatu pomaže mu, možda neočekivano, sam strah, kojem autorice daju ljudsko lice. Iako se na prvi pogled može činiti kontraintuitivno, ključ nije u bijegu ni u izbjegavanju, nego u upoznavanju i razumijevanju vlastitog straha, zaključujem. A na tome je tragu i poruka koju su na umu imale i same autorice. "Htjele smo ispričati priču o tome da je u redu bojati se. Da je to emocija koju ne treba skrivati ili negirati. Svi se nečega bojimo i važno je da to djeca znaju. Ni mi nismo neustrašivi. Ali trebamo naći načina da nas taj strah ne zaustavlja, da nas ne koči, nego da ga možemo uhvatiti pod ruku i s njim hodati kroz život. Ponekad ga se čak i riješiti, a ponekad se s njim sprijateljiti. Željele bismo da slikovnica komunicira s djecom. Da se razumiju. Da ih nasmije i potakne na razgovor. Da im otvori neki novi prostor, da maštaju svoje strašne svjetove, suočavajući se putem sa svojim strahovima. I da zaključe da je strah sastavni dio našeg života i da bojati se nije ništa strašno", otkrile su nam Đula i Sinkauz, koje su priču centrirale oko teme straha upravo zbog njegove prevalencije u ranom dječjem iskustvu.