NEISCRPNA RASPRAVA

SMRT ROMANA Čitatelje ne zanima kriza već, kao i uvijek, dobra priča

Debatu je ponovno aktualizirao britanski pisac Will Self koji je ustvrdio da će romani uskoro postati štivo tek za odabrane znanstvenike

Mrtav je - nije; mrtav je - nije; mrtav je! Ali ne, evo tu još jedna mala latica - znači, roman nije mrtav! Čitavo groblje nevinih tratinčica moglo bi nastati na temelju višedesetljetne raspre - je li roman kao književna vrsta mrtav ili ne? Pogrebnoj se povorci ovih dana u Guardianu priključio i pisac i publicist Will Self.

Tko je kriv

Esejizira na desetak kartica, zanimljivo argumentirajući za i protiv - naravno da su spomenuti i “50 nijansi sive” koji se odlično drži, i analizirana je uloga McLuhana kao onoga koji je među prvima ponizio pisce, jer nitko od ne voli pročitati da je od njegova djela važniji put kojim je do nas došao; naravno da su nastudirani i digitalni mediji i njima pripisano to što nam roman danas ne znači ono što je značio 80-ih… Postavljeno je i pitanje je li ikakvog postmodernizma uopće bilo ili smo još uvijek u dobrom starom modernizmu, kada je u književnosti postojalo sve što i danas: struja svijesti, nestanak sveprisutnog pripovjedača, artificijelna fabula, apsurd … pa je onda sve to i dosadilo.

I naravno da se Will Self prisjetio da mu je za paperback izdanje prvog romana ponuđen avans od 1700 funti, što je manje nego da radi u McDonald’su. No, na kraju Self nije donio više nego uobičajen, plauzibilan zaključak: “Vjerujem da će se ozbiljan roman i dalje pisati i čitati. Ali kao i štafelajna umjetnost i ozbiljna glazba bit će posvećen strogo definiranoj socijalnoj i demografskoj grupi, više za povijesne znanstvenike nego puk”, završava Self.

Manje nego u fast foodu

Odgovara mu Salon.com nizom citata što su ih pisci o budućnosti romana rekli. Pa tako: Gore Vidal, 2008: “Stalno čujete to zapomaganje: Gdje su naši veliki pisci? Stvar koja mene brine je - gdje su čitatelji?” Saul Bellow, 2000: “Kad ljudi govore o kraju romana, ponekad mi se čini da žele reći da nema važnih ljudi o kojima bi se pisalo.”

Meni je najbolji ovaj, Davida Fostera Wallacea, američkog pisca koji je počinio samoubojstvo sa 46 godina: “Mailer, Updike, Roth - Veliki Muški Narcisisti koji su dominirali američkom postratnom fikcijom sad su stari, i njima se ne čini pukom koincidencijom što se s njihovom smrću približava i kraj romana. Kada solipsist umire, sve odlazi s njim.”

Ako mogu i ja nešto reći, čini mi se da “50 nijansi sive” niti digitalizacija medija ne mogu naškoditi romanu koliko može nešto što izgleda kao prava Knjiga, što je neki urednik potpisao, kritičar opremio pohvalama, s neba je tresnula i nagrada, a unutra autor brlja po 30 slova abecede, čega je u hrvatskoj književnosti čudo jedno, da pukneš od smijeha. Ili ispališ na živce. Mene puca i jedno i drugo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 02:13