"Zamislite čovjeka nad kojim stalno leti jato golubova s probavnim tegobama. Prosvjetitelja kojem netko stalno gasi svijeću. Njegovo ogromno i stalno razočarenje mi je bilo iznimno zanimljivo kao kategorija psihe, kao i njegov duh koji je vjerojatno bio slomljen i usitnjen do dimenzija krupne soli, ali on to nespretno krije. Njegova je priča na momente toliko tužna da je urnebesna. Njegova ustrajnost u življenju poraza. I posvemašnja nesposobnost da se iz njega iskobelja... Čovjeku jednostavno nije bilo jasno da nije pripadao, niti je mogao pripadati onima koji pobjeđuju, ni u partiji briškule", otkriva pisac Srećko Jurišić genezu vlastita zanimanja za Julija Bajamontija, jednog od prominentnih dalmatinskih intelektualaca osamnaestog stoljeća te glavnu pokretačku snagu radnje "Gajandre" (Stilus).
Kako piše izdavač, kasno je ljeto 1790. godine i Julije Bajamonti je pozvan u ljetnikovac Sorkočevića nedaleko od Dubrovnika. Umjesto u radosti ladanja biva uvučen u urotnički vrtlog revolucionarnih stremljenja po uzoru na ona francuska. Ubrzo se njegov dubrovački boravak pretvara u noćnu moru nastanjenu isluženim isusovcima, talentiranim zavjerenicama, gnjevnim patuljcima, pokvarenim plemićima, duhom Luke Sorkočevića i serijom drugih pojava koje su sve na čudan način povezane s nestalom Marulićevom raspravom…
Pročitavši dvjestotinjak pisama splitskog prosvjetitelja, liječnika, pisca, pjesnika, glazbenika, prevoditelja, bibliografa i enciklopedista, ukratko, erudita ili renesansnoga čovjeka, kojega je leksikograf i filolog Igor Gostl u znanstvenom članku "Julije Bajamonti i počeci anglistike u Hrvatskoj" okarakterizirao kao "čovjeka žive naravi, rijetke znatiželje, široka intelektualnog i životnog interesa", Jurišić, i sam pomalo uomo universale, prema vlastitom se priznanju zakačio na Bajamontijevu "priču idealista i gubitnika sputanog podnebljem u kojem se pehom sudbine rodio".
Nadahnut likom Bajamontija, koji je, prema Gostlu, "obilnu" korespondenciju izmijenjivao "sa znanstvenicima, književnicima, moćnicima", sveučilišni profesor (Filozofski fakultet u Splitu i Umjetnička akademija u Splitu) i znanstvenik, koji s Bajamontijem dijeli prevoditeljsku strast i tendenciju k volterijanstvu, svome je tekstu dao upravo epistolarnu formu.
Pismo za Elisabetu
"Ovaj se roman rodio kao monološki tekst, koji srlja naprijed, koji osoba na drugom kraju komunikacijskog kanala treba samo slušati, nipošto prekidati, čak i kad je iritantan. Glas je čas naglašeno komičan, čas melankoličan, ali je i neurotičan pa ne trpi upadice. Tako se nekako, sasvim spontano nametnula forma jako dugačkog pisma koje u sebi, htjelo ono to ili ne, sadrži pikarski roman koji poput parnog stroja pumpa paru i hrli vlastitom kraju. Veliki sam obožavatelj pikarskog romana. Katkad mi se čini da su sve daljnje evolucije romana unaprijedile žanr otprilike koliko je električna vilica za namatanje špageta unaprijedila gastronomski užitak", objasnio je Jurišić, čiji se junak Bajamonti u svome dugome pismu obraća supruzi Elisabeti, s kojom je imao kćer Jelenu, učenu ženu i filozofkinju.
Roman naslovljen prema balastu, "koji je nekada jedrenjake držao uspravnima u olujama ili kada bi se svi putnici nagnuli preko ograde na istoj stranu da pobljuju dušu" (u romanu je to "balast poraza čovjeka od kulture kojeg su intelektualno nalupali ljudi u crnim odorama, uniformama, ukratko ljudi administracije, birokracije, aristokracije, konstipacije…"), poleđina knjige žanrovski definira kao "povijesni surealizam", a ta karakterizacija nije mrska niti samom autoru. Izmislila ju je, veli Jurišić, njegova supruga pošto je pročitala rukopis.
"Ponekad mi smeta stupanj do kojeg je naša zbilja ‘povišću pritrujena‘ i nerijetko imam poriv nestašnog bućkanja u povijesnom plićaku. Mašta je u ovom romanu bitan sastojak, kao što je počesto bila i nekim davnim kroničarima. Mogli bismo kazati da je u "Gajandri" kostur stvaran, a na kostur je nakalemljeno umjetno uzgojeno divlje meso, vezivo tkivo…", tvrdi ovaj rođeni Splićanin, čija priča pripovijeda dogodovštine lika baziranog na osobi spomenutoga prosvjetiteljskoga polihistora.
Iluminizam je Jurišiću jedno od omiljenih kulturnih razdoblja. Voltaire mu je, dodaje, jedan od omiljenih pisaca. Pojašnjavajući motive zbog kojih je radnju romana odlučio smjestiti u osamnaesto stoljeće, navodi i "muškarce s napudranim perikama, nacrtanim madežima, rumenilom, štiklama, pa onda dame s orijaškim perikama, komprimiranim dekolteima, haljinama s egzoskeletima velikima poput apartmana, ukratko, igre bez granica".
"O ličnostima tipa Bajamonti, Sorkočević sam saznao prije svega da su bili ljudi, briljantnih umova, unakaženi zanimljivim manama i tikovima. Potencijalno su svi krasni likovi. I to baš kakvi trebaju biti: da ama baš ništa ne nauče od početka do kraja", podijelio je pisac koji je dobar dio vremena utrošena na stvaranje ove knjige proveo istražujući povijesne izvore. Kod ovakvih je tekstova istraživanje, napominje, neizbježna faza.
"Jednostavno je potrebno kako biste se spoticali o iste predmete, kušali iste okuse i miomirise kao i likovi. Kako biste bili hitri i okretni u određenoj kulturi u određenom vremenu i prostoru. Najbolji savjet u toj fazi mi je dao Jurica Pavičić koji je, kad sam mu kazao da čitam silno puno toga, kazao ‘Eto, odlično, sad sve zaborav.‘", zaključuje pisac koji relativno čestom upotrebom španjolskih, francuskih i latinskih izraza u istraživanje gura i čitatelja.
"Svaka šuša danas ima Duolingo na mobitelu", šali se autor satiričnog romana te nastavlja: "Tko je kriv ako danas svi govore samo broken ingliš. Wtf!,‘Uči knjigu!‘, običavao je govoriti jedan poznanik mog pokojnog oca, i on pokojan, dakako".
Humor je gorivo
Samo pisanje romana trajalo je, kaže, relativno kratko. Ta mu se brzina pisanja sada čini vrlo važnom jer drži da je nešto od nje, "dio tog adrenalina i žurnosti kakvu imaju preporučena pisma" zadržalo i u tekstu. Zahtjevnim se, s druge strane, pokazalo pronaći pravi ritam.
"Pismo staro gotovo tri stotine godina moralo je imati ritam i stalnu radnu temperaturu. S urednicom Adrianom Pitešom smo rezali simo i tamo kako tekst ne bi postao trom", prisjeća se Jurišić, koji je finalnom verzijom veoma zadovoljan. Čitateljima bi pak zadovoljstvo mogla pružiti činjenica da je roman prožet dovitljivim humorom.
Humor je gorivo, smatra pisac te elaborira:
"Njegovo eksplozivno sagaranje tjera roman naprijed. Humor je sredstvo kojim se izvršava distorzija svih poredaka, pravila, normi, redova i sustava. Vratit ću se načas opet na sliku parnog stroja i sad ga napuniti ga eksplozivnim ugljenom: mehanizam je napet, usijan, cilindri klapaju, sve se drmusa, ali se ne raspada. Knjiga grabi dalje".
A kako doživljava vlastiti stil i osobitosti svoga izražavanja? Zazire, kaže, od svega steriliziranoga ili pročišćenoga za upotrebu širokog spektra.
"Nisam ljubitelj jezika koji među redovima ne skriva nikakvo blago, nijednu pralinu, nula mumija, nula prstenja na suhonjavim prstima skeleta. Naginjem nekoj suprotnoj alternativi koja nije kruta, koja mi ostavlja mnogo slobode i koja mi dopušta da jezik kombinatorikom guram i do neobaroka, ako treba. Dugo sam vremena živio izvan Hrvatske pa u meni rade i inozemne jezične dinamike, pokušavam se ponovo dočepati hrvatskog, kroz njih, na neki način", razjašnjava Jurišić koji književne uzore nalazi, uglavnom, među, "blagopokojnima".
"Nedavno sam pročitao jako zabavnu knjigu koju je napisao uistinu davno upokojeni autor. Govorimo o III. ili IV st. i govorimo o Heliodoru iz Hemese koji je napisao Etiopske priče o Teagenu i Harikleji. Ta knjiga ima sve značajke žanrovske tradicije, od otmica, gusarskih prepada, lažnih smrti, napasnih snubitelja, i narativno je jako zanimljiv jer izokreće slijed fabule, pripovjedač je znanjem ograničen, tempo stalno varira. Priča o djevojci kojoj je majka, tamnoputa etiopska kraljica, a ona se rađa bijela itd. a odjeci ovog teksta sežu od Cervantesa, Shakespearea, Racinea, Verdijeve Aide", otkriva ovaj autor koji šansu ipak ponekad daje i živućim autorima; primjerice, "vremešnom" američkom piscu Thomasu Pynchonu.