'SPLITTING' DAMIRA PILIĆA Roman o nestajanju Srba u Splitu

Kada netko, kao Damir Pilić, splitski novinar i psiholog po struci, podnaslovi svoj roman “Kako sam tražio Srbe po gradu”, čitatelju je uglavnom jasno prema kojem tematskom polju treba usmjeriti svoja očekivanja. Prisjetimo li se, također, kako je isti pisac, osim zanimljivih autorskih i koautorskih studija o samoubojstvima, mladim splitskim delikventima i Torcidi, daleke 2001. objavio i roman “Đavo prvo pojede svoju majku”, turobnu priču izgubljene splitske ratne generacije smještenu u devedesete, novi se Pilićev roman može smjestiti i u širi kontekst. Oba romana, naime, skupa s navodno napisanim ali još neobjavljenim trećim, činit će ratnu trilogiju u kojoj je naglasak na “pozadinskoj” priči, tragičnim posljedicama koje rat ostavlja na pojedincima, pripadnicima prije svega urbane mlade generacije. Pilić, također, pisanje fictiona na neki način koristi i kao produženu ruku svojih nonfiction istraživanja; jasno je vidljivo kako izmjene pripovjednih perspektiva, fragmentarnost, fokusiranje na unutarnje monologe likova i lokalnu splitsku sredinu naglašavaju prije svega njegov interes za ispisivanje svojevrsnih psihograma pojedinaca, maloljetnih pozadinskih žrtvava svih onih užasa koji spadaju pod zajednički nazivnik - devedesete u Hrvatskoj.

“Splitting” prati zbivanja tijekom dvije predratne i ranoratne godine (1989-1991), premda nas svojim prologom vodi i desetljeće unatrag, u 1980. kad su stvari u splitskom kvartu Split 3 stajale posve drukčije i kada je jedna od najvećih splitskih zgrada, pod imenom Krstarica, bila mjesto suživota vojnih lica i civila, različitih nacionalnih pripadnika i njihove djece koju je mnogo više od drugih stvari zanimao nogomet.

Na neki način, uvodnim svojim dijelovima, Pilićev “Splitting” tematski i načinom strukturiranja unutarnjih monologa, kao i jezičnom diferencijacijom, pomalo podsjeća na splitsku varijantu romana “Čefuri raus!”, megauspješnog slovenskog pisca Gorana Vojnovića. Kasnije, dakako, sve postaje tipičnom pričom iz Hrvatske toga vremena. Ono što isprva funkcionira kao priča o susjedima, prijateljstvima, prvim ljubavnim iskustvima, odrastanju, sitnim delinkvencijama i multietničkom životu u kvartu, polako ali sigurno lomi se i urušava u niz monologa kroz koje saznajemo kako je čitav taj svijet nestao i postao mjestom podjela, traumi, tragedija, odlazaka i odluka koje donosi netko drugi. Zanimljivo je i indikativno kako osim fikcionalnih likova Pilić, kojeg u svemu tome najviše zanimaju maloljetnici koji još nemaju posve izgrađene stavove pa ih brzo i revidiraju, u svoj roman ubacuje i stvarne likove koji su obilježili prve ratne godine u Splitu. Pilićev roman, tako, posjeduje i tu povijesno-dokumentarističku crtu u koju je, primjerice, upisan makedonski ročnik Saša Gešovski koji je poginuo za vrijeme prosvjeda pred Banovinom u svibnju 1991.

Čitatelj čitav taj kaos u kojem susjedi postaju žrtve i neprijatelji, rađa se i napreduje nacionalizam, a ljubavne priče ne uspijevaju biti ispričane jer ih preko noći prekidaju nacionalne podjela i nagli odlasci, saznaje kroz monologe likova kojima vanjski događaji mijenjaju putanje života, stavove i sudbine, a nekadašnje zajedništvo doživljava nagli i nezaustavljivi - splitting.

U tim se monolozima, osim priče koja se polako zaokružuje u cjelinu, iskazuje i pomno psihološko nijansiranje likova, ali i pronalazi okidač zbog kojega je netko postao agresivan, delikventan, nacionalist, ratnik ili kukavica i to je svakako najvredniji dio ovog romana u kojem ima i osude i kritike, ali i razumijevanja za postupke likova i situacija u kojima su se našli. “Splitting”, možda, u tematskom smislu u kontekst recentne prozne produkcije dolazi s kojom godinom zakašnjenja, premda za takve teme i način njihove obrade nikada nije prekasno jer se u njima itekako prepoznaju uzroci svega onoga što nam se događa danas. “Splitting” je također mogao biti i manje razveden, kompaktniji i nešto kraći da se načinila stroža selekcija građe, što ne bi nimalo naudilo njegovoj snazi i poruci. No, stil Damira Pilića kad piše fiction, poliperspektivnost koja ukazuje na to da nema jedne i konačne istine, proizlaze iz načina na koji on razumije književnost, ali i društvene događaje koji su pozornica njegovih romana. I u tome je možda ne posve bez mana, ali svakako originalan, angažiran i vrlo etičan.