'SPQR' Mary Beard u potrazi za granicom između mita i povijesti: 'Opasna je obmana da smo bolji povjesničari od svojih prethodnika'

Cesarić je napisao da je znanje krhko, te da je ljubav sanja. Ako je tako, onda je historija jednako tlapnja. Pa stoga, temelji znanja o svijetu mogu biti izmišljeni.

Nato sam pomislio čitajući knjigu Mary Beard “SPQR - Povijest starog Rima” (Školska knjiga), u cjelovitom prijevodu Ivana Otta, koji se u kaosu inačica hrvatskog snašao, odabrao jednu i držao je se kroz cijelu knjigu. I tako je pripovjedačko umijeće povjesničarke Beard izašlo na vidjelo.

Zašto “Povratak” na početku? Zato što je nekima nepojmljivo da je flogiston u prošlosti imao jednaku znanstvenu uvjerljivost kao što je danas ima kisik, što je lijepo predočio Thomas Kuhn. Jednako tako, tko zna da je metar izmišljotina? Onaj tko je pročitao Kehlmannovo “Mjerenje svijeta”. Pa je tako klimava zamisao da su prirodne znanosti “konkretnije” od humanističkih.

Napokon, tko bi od savršenih učitelja i profesora priznao da je ono što predaje kao “čistu” znanost samo nečija sanja. Zašto bismo je, onda, štrebali. I to je osnovni razlog što me jedna rečenica Mary Beard privukla njenoj knjizi i savršeno preciznom pripovijedanju o bajkovitosti svake, pa i cijele povijesti.

Ta rečenica glasi: “Opasna je obmana da smo bolji povjesničari od svojih prethodnika. Nismo. Samo što rimskoj povijesti pristupamo s različitim prioritetima - od rodne pripadnosti do opskrbe hranom - pa nam drevna prošlost govori novim idiomom.” Na stranu to što ova lažna pretpostavka pretpostavlja da smo bolji od pokojnika. I to što jednako oholo pristupamo hrvatskoj i svakoj drugoj povijesti, često ignorirajući, primjerice njenu jugoslavensku dionicu, kraljevsku il’ socijalističku svejedno.

Da bi čitatelju predstavila novi idiom u kome poima rimsku, pa svaku povijest, Beard se zabavila s vladajućim idiomima u prošlosti. U cijeloj knjizi nastoji pronaći granicu između mita i povijesti. Zato raspravu o njoj započinje na početku s osnutkom Rima, odnosno s varijantama raznih legendi o Romulu i Remu.

“Slika vučice koja doji bebu Romula i i njegova brata blizanca Rema i danas je likovni simbol podrijetla Rima“, napominje Beard. A brončani kip koji prikazuje tu scenu jedno je od najprepoznatljivijih djela rimske umjetnosti. Sadrži ga i amblem NK Roma, ističe Beard. Suvremeni odjeci antičke povijesti njoj su vrijedni.

Zato se u ovoj povijesti Rima može naći fotografija poklopca rimske kanalizacije, ili pak mađarskih prosvjednika iz 2012., koji su na transparentu istaknuli Ciceronovu izreku: “Dokle ćeš još zloupotrebljavati...” (Quousque tandem abutere, Catilina...). Što dovoljno govori o Beard-doživljaju historije.

Da ne dužim, “jedinstvene priče o Romulu nema”, postoje “različite, često protuslovne verzije te bajke”. Moderni pak povjesničari, iz petnih žila nastoje objasniti “očito suvišnog blizanca” (Rema), ali do općeprihvaćenog tumačenja nisu došli. Možda je bilo moguće u antici, ali više nije.

Aktualne interpretacije pojedinih osoba i legendi postaju važnije od skromnih povijesnih vrela. Zato je i moguće da prihvatimo “očinski imidž” cara Klaudija iz Gravesove knjige “Ja, Klaudije”, ili iz TV-serije po njoj, što ne odgovara izvorima, blago rečeno.

Razmišljanja Beardove prate vrsne reprodukcije likovnog materijala, fotografija i slika, čak i one crno-bijele. I jednako čitljive zemljopisne karte i predodžbe. A to je više nego korisno i lijepo.

“SPQR” je vrsna, dobro uređena knjiga, a iza sebe ostavlja otvorena pitanja svakome. Kratica, a koju je svaki turist vidio po rimskim ulicama, na šahtovima, znači: Senatus populusque Romanus.