MRAČNA POVIJEST KPJ

Stefan Gužvica donosi galeriju zaboravljenih komunista nastradalih u velikoj čistki tridesetih

Stefan Gužvica
 Srednja Europa
Što se to dešavalo u KPJ u tridesetima da je pridonijelo Titovom usponu, tema je na koju odgovara povjesničar Stefan Gužvica

Milan Gorkić, generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), 3. srpnja 1937. godine izvijestio je drugove u Politbirou da na poziv Kominterne mora otputovati u Moskvu. Prema sjećanjima svjedoka, Gorkić je bio miran i optimističan zbog puta. Nedugo potom, strijeljan je, baš kao i više od 300 jugoslavenskih komunista, a na čelo Partije dolazi Josip Broz Tito. Jedno je nedvojbeno - uhićenje i pogibija Milana Gorkića predstavljali su prekretnicu u povijesti KPJ.

Postoji malo kvalitetnih historiografskih radova o KPJ kasnih tridesetih, i većina tih radova ne analizira detaljno problematiku Velike čistke, unatoč njenom golemom značaju za cjelokupni razvoj KPJ. Međutim, što se to dešavalo u KPJ u tridesetima da je pridonijelo Titovom usponu, tema je na koju odgovara Stefan Gužvica, povjesničar na doktorskim studijima na Univerzitetu u Regensburgu u Njemačkoj, u knjizi "Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije tokom Velike čistke 1936-1940" (Srednja Europa, prevela Dora Kosorčić).

Frakcionaštvo je bilo istaknuto obilježje marksističkih partija od samog početka. U tom je aspektu priča o KPJ bila tipična za Komunističku partiju 1920-ih godina. Osim toga, KPJ je bila podijeljena između radikalnog "lijevog" i umjerenog "desnog" krila; otvoreno neprijateljstvo između dva krila postalo je definirajuća odlika partijskog života, a to je navelo Kominternu da 1928. intervenira, prividno stajući na kraj frakcijama“, pojasnit će Stefan Gužvica.

KPJ nije dobro stajala u očima Izvršnog komiteta Kominterne. Izvori ukazuju na to da je postojala neformalna hijerarhija unutar Kominterne, u kojoj su bugarski komunisti de facto bili zaduženi za rješavanje unutarpartijskih problema KPJ, dok su jugoslavenski komunisti bili zaduženi za nekoliko partija koje su bile još niže rangirane od KPJ, ponajprije Albansku komunističku grupu, koja je postala partija 1941., i to pod jugoslavenskim tutorstvom.

Nacionalno pitanje

Jugoslavenske komuniste razdvajao je i odnos prema nacionalnom pitanju, detaljno opisuje Stefan Gužvica. KPH je kontinuirano naglašavala stav da je Hrvatska poseban slučaj, ali to je Titu i Privremenom rukovodstvu zvučalo kao nacionalizam. Dok se KPH pokušavala infiltrirati u HSS i druge legalne organizacije koje su djelovale unutar Ujedinjene opozicije kako bi ih usmjerili što je moguće više lijevo, Privremeno rukovodstvo optužilo je KPH za ulagivanje reakcionarnim elementima unutar hrvatskog nacionalnog pokreta.

Najzanimljiviji dio ove knjige predstavljaju priče o desetinama revolucionara, koje opisuju razdoblje koje je Hobsbawm opisao kao "Doba ekstrema". Recimo, Milan Gorkić rođen je kao Josip Čižinsky u Sarajevu 1904. godine, u češkoj obitelji koja se u Bosnu doselila pet godina ranije. Prezime Gorkić bila je adaptirana "jugoslavenska" verzija prezimena Maksima Gorkog, a etnički se identificirao kao Bosanac. Još jedna žrtva staljinističkih čistki, Vladimir Ćopić, u Španjolsku je stigao krajem siječnja 1937. godine i postao prvi politički komesar novoformirane 15. internacionalne brigade, popularno zvane Brigada Abraham Lincoln; dva tjedna kasnije postao je njenim zapovjednikom.

Na kraju je poginuo od komunističkog, a ne fašističkog metka. Ili Mirko Marković kao jedna od najživopisnijih zaboravljenih ličnosti jugoslavenskog komunističkog pokreta. Nećak Lenjinova prijatelja Vukašina Markovića, s ujakom je početkom dvadesetih organizirao oružane ustanke u Crnoj Gori u nadi da će potaknuti komunističku revoluciju. Odlazi u SSSR, pa u Ameriku, a nakon što se na kratko vrijeme 1936. godine vratio u Moskvu, otišao je u Španjolsku, gdje je postao zapovjednik bataljuna Washington.

U Španjolskoj se sprijateljio s Ernestom Hemingwayem, kod kojega je boravio na Kubi nakon propasti Republike. Nakon rata, 1945. godine se vratio u Jugoslaviju i postao prvim dekanom Ekonomskog fakulteta na sveučilištu u Beogradu. Međutim, 1948. godine uhićen je kao informbiroovac i interniran na Golom otoku. Njegova priča ima sretan kraj - nakon puštanja s Golog otoka posvetio se znanstvenom radu i postao jedan od pionira kibernetike u Jugoslaviji.

Pozadina Titove pobjede

I Dragan Ozren je imao nevjerojatan život, ali s tragičnim završetkom. Rođen kao Dragan Miler u Travniku, u češko-hrvatskoj obitelji, odrastao je u Osijeku, a marksist je postao tijekom pohađanja isusovačkog liceja. Studirao je arhitekturu u Pragu, gdje se uključio u rad čehoslovačkih avangardista i komunističke omladine, i 1931. stiže u Moskvu, gdje je uzeo ime Dragan Antonovič Ozren. Govorio je osam jezika, i bio prijatelj s brojnim lijevim intelektualcima, poput Györgyja Lukácsa, Andréa Bretona, Juliusa Fučíka, Mihaila Šolohova i Sergeja Tretjakova.

Potom se borio u Drugom svjetskom ratu, pa vratio u Beograd i surađivao s Ivom Andrićem, Desankom Maksimović, Oskarom Davičom i Mošom Pijade. Ponovno je uhićen u kolovozu 1948. kao pristalica Rezolucije Informbiroa, a potom interniran na Golom otoku, gdje je umro 1951. godine.

"Pobjeda Titove partijske linije, koja je u jugoslavenskom komunističkom pokretu bila čvrsto na ljevici, bila je posljedica njegove proaktivne politike i razumijevanja očekivanja koja je Kominterna imala od KPJ. Iako je Titov uspon, u svjetlu Kominternine politike, bio predvidiv, nipošto nije bio neizbježan. Ipak, imenovanje novog generalnog sekretara retrospektivno je postalo ključni formativni trenutak u povijesti Komunističke partije Jugoslavije", zaključit će Gužvica...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 09:00