Štitite autorska prava glazbenika, a što je s nama?

Zašto književnici, za razliku od glazbenika, ne dobivaju naknade za korištenje svojih djela, a što im je Zakonom omogućeno još od 2003. godine?

Uskoro bi se zbog višegodišnjeg kršenja njihovih prava mogle podići i prve tužbe.

Predstavnicima Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, naime, dozlogrdio je nefer odnos te planiraju tužiti nakladnike zbog toga što uvrštavaju ulomke njihovih djela u udžbenike, ne samo bez naknade nego i najčešće bez njihove suglasnosti, ali i državu, odnosno lokalnu zajednicu, zbog toga što sve ove godine nije pronašla model kojim bi se piscima omogućilo dobivanje naknade za knjige posuđene u knjižnicama. Ukoliko se zainate, mogli bi tražiti da im se uplati sve za što su bili zakinuti proteklih devet godina.

Jalovi napori

Osnova za tužbu hrvatskim piscima, kako objašnjavaju predsjednik Društva Želimir Hercigonja i potpredsjednica Silvija Šesto, jest Zakon o autorskom i srodnim pravima.

Koncesionar zadužen za pregovore s državom je Društvo hrvatskih književnika. Njegov partner za pregovore bilo je Ministarstvo kulture koje je preuzelo obvezu novčanog obeštećenja pisaca.

Hercigonja, koji je sam bio uključen u radnu skupinu DHK zaduženu za taj problem, tvrdi kako se ništa nije dogodilo.

- Jalovi napori nisu u više od 3 godine urodili nikakvim plodom. Prvo su se lomila koplja oko toga koji je to novčani iznos s kojim bi pisac trebao biti obeštećen po posudbi, a nije postojala volja da se odredi i specificira sveukupni novčani iznos. Kako Ministarstvo nije “iznjedrilo“ taj iznos, nije se mogao pravovremeno svake godine staviti kao stavka u prijedlog državnog proračuna za sljedeću godinu.

Povreda prava

Stoga je uvjeren da je došlo vrijeme za drastične mjere.

- Svaki je pisac ponaosob ovlašten, i mimo DHK, sudskom tužbom zahtijevati zaštitu povrijeđenog mu autorskog prava. A to je već odavno mogao učiniti i “koncesionar”, a nije. Čeka se prvi pisac da “probije led“, a kad to učini i podnese sudsku tužbu protiv knjižnica, odnosno protiv njihovih vlasnika - naglašava Hercigonja.

I Šesto i Hercigonja pisci su koji imaju po pet naslova u lektiri. Kao takvi su među zakinutijim autorima.

- Tu se radi i o principu jer se krše prava koja su nam zagarantirana. Pričalo se kako će se, ako se nama ostvare prava, biti zakinute knjižnice. No, ostvarivanje tog prava nikad nije ni bilo zamišljeno tako da se uzme novac od knjižnice. Ideja je da se država dogovori o iznosu koji je za to spremna izdvojiti, jer je to zbog Zakona dužna napraviti. Zato se moraju osigurati dodatna sredstva, ne sredstva od knjižnice - objašnjava Šesto.

Odnos nakladnika prema piscima dio je iste priče.

- Svakome je čast biti u udžbeniku, ali, bio bi red da se autor barem obavijesti da će se naći u njemu. Mi uglavnom saznamo da smo uvršteni kad nas netko od poznanika obavijesti. A da ne govorimo o praksi da autori koji se pobune dospijevaju na crnu listu, što dovodi u pitanje kompletnu uredničku politiku sastavljanja tih udžbenika - nastavlja Šesto.

Problem udžbenika

Hercigonja dodaje kako oni, prema zakonu, imaju pravo, ako se njihova prava prekrše, povući suglasnost za udžbenike, što bi značilo da se moraju povući iz prodaje.

- U ovakvoj situaciji Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ne bi smjelo davati dopuštenje za udžbenike ako nakladnici nisu dostavili izričitu suglasnost pisaca. Koja je korist od toga da se udžbenik tiska, distribuira u školama diljem Hrvatske, a onda pisac izričito zabrani nakladniku i autorima takvih “zbirki” korištenje ulomaka iz njegova autorska djela.

Tada su to nesagledive štete za sve, ali očito je da netko od pisaca mora konačno posegnuti i za takvom sudskom mjerom da bi se hrvatski nakladnici priveli pameti! Na udžbenicima nakladnici godinama zgrću golem novac, onda vlasnici nakladničkih kuća nariču u javnosti, iako se nisu udostojali obeštetiti autore - smatra Hercigonja.