ŠUKERIJADA: Gdje mostove grade državni lopovi, sva se brvnara drma. Pročitajte posljednju pjesmu Vesne Parun!

STUBIČKE TOPLICE - Vesna Parun, prema mnogima naša najznačajnija pjesnikinja iznimno bogatog i raznolikog opusa, umrla je jutros u svojoj bolesničkoj sobi u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim Toplicama, u kojima je proboravila zadnje godine svog samoizabranog 'otpadničkog' života.

Vesna Parun, do zadnjeg daha svog 88 godina dugog i uglavnom teškog života, bila je lucidna i aktivno je radila u osami bolničke sobe, uvijek pomalo ljuta i ogorčena na svijet koji ne mari za pjesnike, no i nesalomljiva te duhovita, što se ponajprije može iščitati iz jedne od njezinih posljednjih pjesama koju je posvetila nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi.

Prava je to oda nogometu i najboljim svjetskim nogometašima koje je redovito pratila na portabl-televizoru kojeg su joj dopremili u sobu specijalno za tu prigodu.

Uz Stubake nije bila vezana samo zbog osoblja bolnice koje joj je zadnjih 10 godina života bilo gotovo pa kao obitelj. Upoznala je na tamošnjoj željezničkoj postaji još 70-ih godina prošlog stoljeća prosjakinju Magdicu, koju je od tada doživljavala svojom životnom učiteljicom, i od tada se stalno vraćala u Stubake.

Velika pjesnikinja je u Stubakima proslavila i zadnje rođendane, kada su je prigodno obilazili političari i ljudi iz 'javnog života'. Jedan od zadnjih koji ju je posjetio bio je i predsjednik RH Ivo Josipović kojemu je tada pogledala i u dlan, tražeći u njegovom linijma života put kojim će dalje kročiti.

Nije tada znala da će njezin životni put biti uskoro okončan, što su naslutili tek rijetki koji su stalno bili s njom u kontaktu. Rado je pripovijedala i družila se, no gubila se na trenutke u parminutnom snu. Bila je buntovna i oštra, žrtva osobnosti kojom si je priskrbila i puno neprijatelja. Sudbina slična onoj naše prve novinarke, Marije Jurić Zagorke…

Uvijek protiv struje, nepokolebljiva u naumu da živi od onoga što najbolje radi: od pisanja. I živjela je od pisanja, ništa drugo nije željela raditi niti je išta drugo zanimalo. Ostavila je iza sebe 'bezbroj' pjesama tiskanih u više od 60 knjiga, priča te brojne drame, dosegnuvši vrh gotovo na samom početku svog puta, još. 1947. godine prekrasnom zbirkom Zore i vihori.

I kao nekim čudnim usudom, otišla je na neko bolje mjesto baš u zoru, ovog maglovitog ponedjeljka, sama kao što je sama i živjela gotovo čitav svoj vijek, posvetivši ipak brojne ode životu samom, himnički i zaneseno, kako to samo najveći pjesnici znaju.