‘Svako prijateljstvo sa ženom loše završi ako je samo prijateljstvo‘

Luko Paljetak je ogroman i nježan. Ima 77 godina. U punoj je snazi. Ni na što se ne žali. Piše pjesme. Piše i drame. Slika. Puno radi i zbog toga je sretan. Teoretičar je književnosti. Akademik. Ima božanstveni dar: pjesnik je. Paljetak, po narodnom tumačenju u Konavlima znači: ljetna berba, ljetna žetva.

Poljetak zapravo, ljetna berba. Nosi crnu odjeću, ali ne zbog mode nego zbog tuge za suprugom Anuškom i najboljim prijateljem Tonkom Maroevićem.

Pjesnik je posebno biće… koje živi iznad nas?

- Moguće je tako reći. Mislim da je pjesnik netko tko je najednom otkrio kako može za sebe osvojiti dio svijeta koji ne pripada drugima.

Pjesnik ima nadnaravni dar?

- Dar? Naravno. Ali, pitanje je odakle dolazi taj dar. Temeljno pitanje je što uraditi s tim darom? Kako ga poštovati, kako ga razviti? Već kad sam bio vrlo mlad, shvatio sam da to što mi se nudi - nije baš posve iz mene. Nego? - Nego je odnekud… Dar koji mora sam za sebe proraditi u moju korist.

U koje doba pišete?

- Moja majka mi je rekla da sam počeo pisati u noći, u jedan sat noću. Ja sam Lav u zodijaku. Poezija voli lavove i strijelce.

Kako izabrati iz čitavog leksika jednog jezika, hrvatskog u vašem slučaju - prave riječi?

- Ja sam pjesnik 'stare škole' koji svoju nedisciplinu kroti metrikom, redoslijedom stopa, rimom. Rima je dragocjena.

Kad je sve to počelo kod vas?

- Rano. Ja sam ustvari htio postati slikar.

Pa vi i jeste slikar.

- Jesam i to dobar. No, prevladala je poezija.

Nedostaje li vam Anuška, supruga?

- Jako mi fali. Uvijek ti fali žena kao - žena. Anuška nije bila obična žena. Ona je bila moja tipkačica, moja čitačica, moja kuharica, moja sudruga u postelji… Anuška je bila prekrasno stvorenje. Bio sam u nju zaljubljen, ne samo što je imala besprijekorno tijelo nego zato što je bila netko s kim sam ja mogao razumjeti svoj život, a ne samo njezin. Jako mi nedostaje. Savršeno smo surađivali.

Jeste li se ikada posvađali?

- Ne sjećam se da smo se ikada posvađali. Nije bilo potrebe svađati se s takvom ženom. Živiš s nekim tko je - drugi ti. Tako je bilo. Kako ćeš se svađati?

Prevoditi stranu poeziju vrlo je teško. Preveli ste fenomenalno Shakespeareove sonete, Prešerna, Byrona, Wildea, Joycea, Visockoga nedavno…

- Istina, to nije lako. Treba poštovati majstora, izvornik, autora. Ali, s druge strane stoji izazov kad se nađeš pred originalom, jer ti moraš dokazati da tvoj jezik, u kojem si rođen, može to učiniti. Što? Da izvorni tekst zvuči kao da je napisan na mom jeziku. Hrvatskom. To je uvijek bio moj cilj: da taj izvornik onaj, a to su mnogi koji nikad neće moći čitati te stihove, čita to djelo kao da je nastalo na našem jeziku.

Vrhunski prevoditelj postaje time i novi autor?

- Ako se smijem pozvati na divnu Matoševu misao: bilo kojeg pjesnika prevedite na svoj jezik i on će postati pjesnik vašeg jezika.

Zadar je vaš drugi grad?

- Da, završio sam Filozofski fakultet u Zadru. Studirao sam kroatistiku i anglistiku. I rusistiku. Proveo sam u Zadru 15-ak godina svog života. Meni kao Dubrovčaninu zatvorenom u ljušturu dubrovačkih zidina bilo je beskrajno korisno naći se u jednoj sredini koja nema toga. Zadar ima i previše neba i mora. Ima s jedne strane Dugi otok, Kvarnerske otoke, a s druge strane, iza sebe velebni Velebit. Zatim taj čakavski izgovor, pa tvrdi kontinentalni vlajski govor, bili su za mene veliki dobitak. Time sam se obogatio. Bilo je to sjajno iskustvo prostora. Vrlo je važno upiti prostor. Onaj tko ne zna upiti prostor pogriješio je i ne mora nikamo putovati. Bitno je maknuti se iz mjesta svog podrijetla kako bi mogao shvatiti smisao tog podrijetla. Ne možeš pravo razumjeti svoje ishodišno mjesto ako se ne makneš iz njega. To mi je vrijeme u Zadru bilo lijepo, ali i vrlo teško. Nisam imao stipendiju, živio sam u vrlo teškim uvjetima, biološki, fiziološki, jedva sam izdržavao. Usput, ako se smijem hvaliti, završio sam fakultet u Zadru kao jedan od najboljih studenata u njegovoj povijesti. Postao sam asistent profesoru novije hrvatske književnosti. Ne želim ga sada spomenuti. Zasitio se mene. Pa sam postao asistent na katedri svjetske književnosti. No, život je odlučio drukčije. Sreo sam Anušku.

Ljubav…

- Da. Anušku je trebalo - ukrasti.

Pa, ukrali ste je.

- Jesam. Kao što treba jabuku ubrati sa stabla. Kad smo to učinili, Anuška i ja smo se vratili u moj ishodišni grad - Dubrovnik.

U Zadru ste osnovali Kazalište lutaka?

- Ne, nisam ga osnovao, ono je već bilo osnovano. Tamo sam radio, najprije kao glumac, a potom i kao dramaturg i redatelj. U tom razdoblju smo postigli najveće uspjehe toga kazališta. Postali smo jedno od najboljih lutkarskih kazališta u svijetu. Predstava koju sam napravio, 'Postojani kositreni vojnik', bila je izvedena više od stotinu puta gotovo na svim kontinentima na svijetu.

Htjeli ste napraviti i Kazalište lutaka u Dubrovniku…

- Htio sam, ali nisam uspio.

Tko vas je spriječio?

- Nisu mi dale 'nečiste sile' Dubrovnika. Nekome je smetala ta ideja. Znam i kome, ali 'nomina sunt odiosa'.

Imate li mana?

- Imam. Svatko ima mana. Mane su mi: volim previše raditi, nisam previše uredan, volim lijepe žene, volim malo popiti…

Pušite li?

- Ne. Nisam nikada pušio. Premda - moji po očevoj strani su u Konavlima gajili duhan. Sudjelovao sam u berbi i sušenju duhana. Dakle, kao vrlo mlad sam upio sve te mirise duhana pa me, možda, to i odbilo od duhana.

Sve te vaše 'mane' nisu uopće mane…

- Znate li što je najvažnije? Svoje mane pretvoriti u svoje vrline. Neke sam uspio pretvoriti. Neke još i danas pokušavam…

Uvijek ste odjeveni u crno, kao danas?

- Ne, ne, ne. Obukao sam se večeras u crno radi nastupa. Imali smo promociju moje knjige prijevoda poezije ruskoga genija Vladimira Visockog. Nosio sam crninu cijelu prošlu godinu nakon smrti svoje supruge Anuške. Ja sam tradicionalist. A onda je ovo ljeto naprasno, naglo, otišao moj prijatelj Tonko Maroević. Ako smijem reći - moj brat. To me toliko pogodilo da sam smatrao primjerenim obući crninu za njim. Premda, on to ne bi volio. Nije on bio crn čovjek. Zapravo, ljudi uopće ne znaju kakav je on bio čovjek. Tko je to Tonko Maroević? Što ga pokreće? To se nije nitko nikada upitao. Što je to u njemu?

Vi znate?

- Znam, ali ne bih… htio reći. Mislim da znam. Mislim da znam… Znali smo se više od 55 godina.

Koji je najplemenitiji, najviši osjećaj: ljubav ili prijateljstvo?

- Ovisi prema kome. Sa ženom se ne može biti prijatelj. Ženu moraš ili voljeti ili ne. Ili te ona voli ili ne. Svako prijateljstvo sa ženom loše završi, ako je - samo prijateljstvo. A s prijateljem možeš biti - prijatelj. I više nego prijatelj. Prijateljstvo može postati nešto što je nekad u davnim vremenima postojalo na ovim prostorima: bratstvo bića u svemiru. To je nešto što smo zaboravili kao kategoriju. Ali kao duhovnu kategoriju nismo nikad zaboravili, ako je možemo postići.

Imate sina.

- Imam. Nikola. Živi ovdje u Zagrebu. On je sin iz mog prvog braka, iz jednog vrlo lijepog braka u Zadru. Svoju prvu ženu Mirjanu upoznao sam kao mlad student i bio sam u nju jako zaljubljen. Podarila mi je tog divnog sina koji se, kasnije, oženio pa mi je on podario još divnijeg unuka, Ivana. Obavio sam svoju dužnost i produljio svoju vrstu.

Pa, to je naša svrha…

- Valjda je to svrha.

Akademik HAZU ste već 23 godine.

- Za mene je to velika čast. Pišem pjesme, prevodim, ali ja sam i filolog, doktor sam filoloških znanosti. Ne hvalim se, to su facta. Postajući članom HAZU shvatio sam da u ovoj zemlji ipak postoji netko tko cijeni nešto što se zove - poezija.

HAZU je naš Senat, skup mudraca, trust mozgova?

- Zapravo, da. Možda i više od senata. Akademija bi, možda, trebala biti savjest ovoga naroda. Ili konzultant. Ali, nije do Akademije da se ona nudi.

Puno nagrada ste dobili …

- Ma da, ne znam ih niti nabrojiti. Ako smijem oholo reći, smatram da niti jedna od tih nagrada, niti jedno priznanje nije nezasluženo. To je možda oholo, ali je istina.

Slikar ste, kažu izvrstan. Što slikate?

- Slikam za svoju dušu. Rekao sam vam da je moja prvotna želja bila postati slikar. To mi nije bilo moguće s obzirom na moje materijalne mogućnosti kad sam bio vrlo mlad dječak. Dakle, slikam, to je sada ostvarenje neke davne težnje. Ja sam ipak pisac, književnik. Pjesnik, vezan za svoj stol, čovjek koji donedavno nije imao mobitel, nemam kompjutor, ni Instagram, ni Facebook. Pišem na starom stroju i danas, to je jedna dobra mašina Olivetti 32, iz 1968. godine. Nemam atelijer, nemam ništa pa sam bio prisiljen izmisliti nešto na što sam vrlo ponosan: slikarstvo siromašnih. Počeo sam raditi minijaturne sličice na pločicama koje su služile za uništavanje komaraca. To sam mogao raditi na svom radnom pjesničkom stolu. Radio sam potom apstraktne kolaže komponirane s izrescima iz novina. Napravio sam ih oko dvije, tri, možda i više tisuća. Nisam ih nikada prebrojio.

Gdje su te sličice sada?

- Trenutačno su u kutiji kod mene doma. Bio sam ih izložio na nekoliko izložbi pod nazivom 'Slike za Liliput'. Liliputanske slike su to. S druge strane izmislio sam, opet ponosan, spomenuto slikarstvo siromašnih. Ne zato što ja nemam novca kupiti boje ili platno, nego što ja nemam atelijer. Izmislio sam mogućnost da na već oslikane površine plakata ili kakvih šarenih podloga naslikam nešto i tim svojim slikanjem uklonim s tih plakata ono što mi se ne sviđa, a ostavljam ono što će izroniti iz slike. Tako sam napravio brojne zanimljive slike. Dobar sam crtač, ljevoruk sam, ali desnom rukom ne znam ništa.

Kako ništa desnom? Vidio sam kako potpisujete knjigu pjesama Visockog desnom…

- Da, to sam uvježbao. Jedino se desnom rukom znam potpisati. Inače, reklo bi se - Paljetak erotoman, napravio sam niz apstraktnih ženskih aktova i izložio ih ove godine u galeriji Stećak u Kleku u tehnici flomastera i tuša. Bila je to vrlo dobra izložba. Klek je krasna uvala između Splita i Dubrovnika. A one liliputanske slike sam prije nekoliko godina izlagao u galeriji Račić u Zagrebu. Izlagao sam ih potom u Varaždinu, Vukovaru, Šibeniku. Ljudima se to moje slikarstvo jako sviđa. I meni. Zašto sam radio takve sličice? Zato što sam želio dati lekciju iz poniznosti i antioholosti onim slikarima koji se razmeću ogromnim platnima od deset metara i koji slikaju na metre. Ja radim male slike u formatu 3,5 x 2,2 centimetra. Manje su od poštanskih maraka.

Puno stvari radite… Što ne volite raditi? Uopće, što ne volite?

- Ne volim dugo pješačiti, ne volim sport, sport je stanje duha, a ne tijela. Treba vježbati duh. Tijelo je pametno i samo sebe održava. Oni koji trče svakodnevno pod stare dane će imati iste probleme kao i oni koji nisu trčali nikad. Zasigurno. Ono što zaista mrzim je nepreciznost. Neprofesionalnost. Nepovjerenje. Ne volim ljude kojima ne mogu vjerovati. Vas volim.

Hvala. Što su radili vaši tata i mama?

- Moj otac je bio drvodjelac, vrhunski majstor, i parketar. Ne običan parketar pa da samo slaže parkete na riblju kost, nego je pravio one mozaične komplicirane parkete. A, majka je jednostavno - bila pastirica u svome selu Pridvorju u Konavlima. U obitelji su bila tri brata pa nju nisu mogli školovati, tada. Netko je morao biti pastir. Ali majka je sama naučila pisati ćirilicu, latinicu, naučila je talijanski i - divno je pjevala. On je pobjegla za moga oca jer joj nisu dali poći za njega. Zašto? Zato što je on bio iz drugog dijela Konavala, postoji Donja i Gornja Banda. On je bio iz Donje Bande i bio je na zlu glasu kao - ženskar. Međutim, on se njoj svidio i ona je za njim pobjegla u Sarajevo.

A, gdje ste vi rođeni?

- Ja sam rođen u Dubrovniku, u bolnici 19. kolovoza 1943., u vrijeme zamračenja, jer su tada Saveznici napadali Dubrovnik.

"Govori mi o Augusti"?

- Eeeee… to je jedna od mojih prvih drama. Napisao sam je u Zadru, kao mlad student. Ona je prvi put izvedena u salonu pokojne Mani Gotovac, u Perovom salonu. Redatelj je bio Veček i ta se predstava igrala u sanduku. Dvor je bio - neki sanduk. Igrali su naši vrhunski glumci. Predstava je bila savršena. U to doba je u Zagrebu boravila ekipa austrijske televizije koja je snimala jednu Brešanovu komediju u Komediji. Oni su napravili miks od dvije predstave, moje i Brešanove. I, ispalo je tako da je nekome moja predstava bila 'antititovska predstava'. Pojavio se jedan čovjek koji je tada radio za Udbu i zatražio je od mene tekst na uvid. Naravno, dao sam tekst na uvid i čekao mjesec dana da vidim što će se dogoditi sa mnom. Hoće li me zatvoriti ili neće, uhapsiti ili ne. Nakon mjesec dana tekst mi se vratio bez ikakvog popratnog teksta. Bez primjedbi. Tako sam, kao što vidite, preživio, nisam završio ni u Gradiški ni u Lepoglavi.

Odakle je došla ideja da je predstava 'antititovska'?

- Netko iz te policije vidio je emisiju austrijske televizije u kojoj je bio taj miks dviju predstava i iz koje se, možda, moglo to zaključiti. Inače, poslije sam napisao čitav niz također dobrih drama koje se danas ne izvode zato što suvremeni hrvatski teatar ne vodi računa ni o čemu. Nego izvodi daj-dam drame: ti napiši svoju, pa ja ću sutra igrati tvoju, a ti moju. Smatram 'Govori mi o Augusti' jednu od svojih poetskih drama na tragu Lorcinih drama koje su zapravo drame metafore. Ne tiče se nikakvog konkretnog društvenog sadržaja nego govori o nečemu što je - vječno. Smatram da je to sjajan tekst, ne smijem sebi praviti EPP, ali i dalje mislim da je šteta što ga ne igra nitko. Igrali su amateri, svuda. Osjetili su snagu toga teksta. Zadnji put ga je 1975. igrao na Ljetnim igrama u Dubrovniku profesionalni teatar.

Politika se, i inače, miješala u vaš opus, u vašu umjetnost?

- Nije, nije. Politika je uvijek mislila da se ne razumije u poeziju. Ni danas se ne razumije u poeziju. Da bi se politika razumjela u poeziju, morala bi se razumjeti u metaforu, a to je za politiku prenaporno.

Neke vaše pjesme su uglazbljene?

- Jesu. Mnoge. Uvijek sam ih radio po narudžbi u dogovoru sa sjajnim, najboljim skladateljem na dubrovačkom području, a i šire kako se to voli reći - s Đelom Jusićem. Te pjesme i glazba postali su hitovi. Mnogi i ne znaju da su to moji stihovi.

Vaša "U svakom slučaju te volim" je zaista vrhunac umjetnosti…

-I "Stradun", i "Šalom Sara". Sve ih pjeva Ibrica.

Možete li mi izreći barem prvu kiticu, strofu pjesme "U svakom slučaju te volim"?

- Hoću:

Volim te uvijek, i kad se budiš,
I kad na licu šminke nemaš,
I kad si ljuta, i kad se čudiš,
I kad bez mene na ples se spremaš,
Uvijek te volim, hoću da znaš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.
Volim te kad si blijeda i sjetna,
I kada bore imaš na licu,
Volim te kad si divlja i sretna,
I kad u ruci držiš pticu,
Kad ništa nećeš da mi daš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim…

Ljubav pokreće čovjeka?

- Naravno. Bez ljubavi čovjek bi bio vrlo malo biće, ne bi znao procijeniti samog sebe. Samo u ljubavi možemo spoznati tko smo.

Postoji li ljubomora, zavist među vama pjesnicima?

- Postoji, ali ona nije relevantna, ona je samo temporalna. Fizički je vezana za egzistenciju pojedinih pjesnika. Ono što ostaje jest čistoća stihova koji su čisti kao gola oglodana kost sipe na žalu, o čemu je pisao Eugenio Montale.

Zašto postoji strah od smrti? Prekratko živimo?

- Ne. Strah od smrti postoji zato što ljudi ne znaju što je poslije nje. Kao što Shakespeare u Hamletu kaže: 'jer se s granice te nije nikad nitko vratio i ništa nam nije rekao'. I - nije. Tu je problem. Što je iza nje? Kada materija prestane biti to što jesmo, prelazi u jedan drugi oblik energije. Kamo ide ta energija? Tko smo to mi? Zašto se treba bojati? Ne treba se bojati smrti. Treba se bojati opakog života.