NOVI LJUBAVNI ROMAN LUCINDE RILEY

Svijet se mijenja, no ljubići ostaju isti

 Youtube

Mnogo toga se promijenilo, ali jedno je ostalo isto. Čitatelji najviše kupuju krimiće i ljubiće.

Novi ljubavni roman Lucinde Riley (r. 1966?), objavljen pod naslovom “Sedam sestara” (prev. Jelena Pataki, Egmont), i s rimskim brojem I, na koricama, zapravo je prva knjiga istoimenog sedmoknjižja, a njen je naslov: “Majina priča”. Tako je u nas, dok je na izvorniku autorica već objavila pet romana iz ove serije. I prodala 15-ak milijuna knjiga, kao jedna od bestseler spisateljica.

Osnovna konstrukcija “Majine priče”, kao i susljednih romana “Sedam sestara”, počiva na mitologiji Sedam sestara ili zvijezda Plejada, “zviježđa pored Orionova pojasa”. Prema njima je usvojitelj Pa Salt (nadimak) imenovao šest, odnosno sedam sestara (Maja, Ally, Star, CeCe, Tiggy, Elektra i Meropa - sestra koja nedostaje). Usvajao ih je istim redoslijedom, “kao dojenčad”.

Na početku romana, sestre se okupljaju u domu u kome su odrasle, u “veličanstvenom, izoliranom dvorcu na Ženevskom jezeru”, na imanju Atlantida, kome se može pristupiti jedino čamcem. Javljeno im je, naime, da je njihov voljeni otac preminuo. Pa kada se one okupe, pokojnik je već bio, po vlastitoj želji, sahranjen u mediteranskim valovima, negdje u Egejskom moru.

Pet sestara živjele su neke svoje živote - u škotskim brdima, na moru, na jedrilici, u Hollywoodu i drugdje - osim Maje D’Apliese, koja je ostala s ocem na Atlantidi. Kao za peh, u trenutku njegove smrti nalazila se u Londonu. Kako god, šest sestara kratko je zajedno tugovalo, pa se zatim razbježale u svoje živote, sve osim Maje.

Važno je tome dodati da je svaka od sestara sa sobom ponijela pismo koje joj je ostavio otac kod svoga odvjetnika Georga Hoffmana. U svome pismu najstarija Maja - a čini se da Riley poštuje starinu, u nizanju romana - pronalazi jednu adresu u Rio de Janeiru, koju bi trebala obići ukoliko je zanima vlastito biološko podrijetlo, odnosno roditelji. I Maja onamo otputuje, samo zato da bi izbjegla susret sa studentskom ljubavi, sa stanovitim Zedom. Tada i tako ovo postaje Majina knjiga i pripovijest o njenim precima.

Točnije reći, priča romana “Majina priča” seli se iz lipnja 2007., i iz prvog lica same Maje, koja je ispripovijedala osnovni okvir romana, u studeni 1927. i u Rio de Janeiro, odnosno na planinsku fazendu u kojoj se budi Isabela - Bel Rosa Bonifacio. Probudi je majmunčić, koji joj se ušuljao kroz prozor. I tu, sad započinje sasvim deseta priča, i to u trećem licu. O brazilskoj staroj, tradicionalnoj eliti i o novobogatašima, kakav je gospodin Bonifacio.

Po očevoj volji, Bel se udaje za Gustava Airesa Cabrala. No, prije udaje Gustavo joj dopušta da posjeti Pariz sa svojom prijateljicom, čiji je otac, arhitekt Heitor da Silva Costa (stvarni lik!), u potrazi za kiparom koji će sagraditi kip Krista Iskupitelja, nad Rijom. Ovdje Riley upliće u radnju stvarnog pariškog kipara Paula Landowskog, sina poljskih doseljenika, koji je autor ikoničnog kipa na brdu Corcovado. U njegovom ateljeu mlada Brazilka upoznaje učenika Laurenta Brouillyja, svoju životnu ljubav.

Kakve to ima veze s Majom D’Apliese, s početka? Pa, eto, Bel je njena prabaka, kao što će sama razotkriti nakon istraživanja u Riju, u kome joj je pomogao brazilski pisac Floriano, čiju je knjigu prevela na francuski; Maja je prevoditeljica. Tako čitatelj ljubića šeta dvjema stvarnostima, u kojima spisateljica koristi i stvarne i izmišljene likove. Ovo je ljubić, u stvari, globalnih namjera, već na razini sadržaja, zato što je Pariz na prijelomu 20-ih i 30-ih godina XX. stoljeća, zapravo centar svjetske umjetnosti.

Na adresi koju je Maja posjetila u Riju, pronašla je zagonetnu staricu, koja s njom nije željela razgovarati. Pomogla joj je njena sluškinja. Ali, poslije ju je baka, jer ona je ta starica, prihvatila i ispričala joj ponešto o svojoj kćerki a njenoj majci. Tako joj je Pa Salt omogućio da nađe svoje korijene. Ali, Riley je izostavila zašto je i kako usvojitelj izabrao malu Maju. Podatak da joj je majka bila narkomanka malo govori, pa stoga ni ne dozna, do kraja ovog romana, je li ona živa ili ne.

Pristup spisateljice Lucinde Riley ljubiću, pa i predmetnutom sadržaju, višestruko je interesantan. Čitaoca, naime, mori pitanje: tko je taj Pa Salt D’Apliese, i kako mu je padalo na pamet da usvaja žensku dojenčad, čini se, širom svijeta, i dovodi je na Ženevsko jezero, na kome su visoki kamati na štednju, navodno. U svakom slučaju, osigurao je kćerkama sretno djetinjstvo i sazrijevanje, zahvaljujući nepoznatom poslu i bogatstvu.

Možda baš zbog toga ovaj suvremeni lik, premda preminuo u ovom, prvom romanu - vjerojatno će “oživjeti” u idućim - podsjeća na dva stoljeća mladog Dumasova junaka. Doima se kao daleki srodnik grofa Monte Crista. Sačuvao je zagonetnost prethodnika i uzora, dajući romanu, i sedmoknjižju, potrebiti ugođaj tajne.

Kada se osvrnem prema jučerašnjim ljubićima, o kojima sam pisao prije nekoliko desetljeća, a bile su to neke od najčitanijih knjiga 70-ih, prodane u milijunima primjeraka, ne vidim prevelike razlike s novim ljubićem Riley, s prvim nastavkom “Sedam sestara”: “Majinom pričom”. Svijet se mijenja, a ljubić ostaje, zapravo isti, i sličan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:54