"Talijanski građanin boji se susjeda, kolportera, prodavača cigareta i frizera..."

Na groblju u blizini Pariza 30. svibnja 1939. okupili su se prijatelji i poznanici Josepha Rotha, koji je tri dana ranije umro u pariškoj bolnici za siromašne Necker, s dijagnozama delirium tremens i upala pluća. Rothov sprovod pretvorio se u neku vrstu natjecanja među austrijskim monarhistima i ljevičarskom inteligencijom, katolicima i istočnoeuropskim Židovima. Otto von Habsburg poslao je svog osobnog tajnika da se oprosti od “crno-žutog Židova prožetog nadnacionalnim duhom”, na što je ljutiti Egon Kisch, u ime prisutnih komunista, na grob položio buket crvenih karanfila, Židovi su molili na hebrejskom, a predstavnici Lige za duhovnu Austriju od svoga su se potpredsjednika oprostili vijencem s crvenobijelom vrpcom.

Tako je izgledao sprovod jednog od najvećih europskih novinara i književnika u 20-im i 30-im godinama dvadesetog stoljeća. Joseph Roth bio je puno toga, i Židov i katolik i austrougarski nostalgičar i protunacist i još štošta. Napisao je gomilu članaka i nekoliko knjiga u kojima se, posebno u kasnijim romanima, osjeća žaljenje zbog prolaska razdoblja stabilnosti koje su za njega predstavljale posljednje godine vladavine Habsburgovaca prije Prvoga svjetskog rata i pada Austro-Ugarske Monarhije. Malobrojni su podaci o Rothovu djetinjstvu, vjerskim uvjerenjima i osobnom životu, ali zna se da je studirao u tada austrougarskom Lembergu (danas Lviv u Ukrajini) i u Beču, a potom dobrovoljno otišao u Veliki rat i od 1916. do 1918. služio u austrougarskoj vojsci, u blizini Galicije, kraja u kojem se rodio. Nakon rata radio je u Beču i Berlinu i između 1923. i 1932. redovito pisao za Frankfurter Zeitung, i postao jedan od najbolje plaćenih novinara u Njemačkoj.

Carevi Austrije

U tom je razdoblju napisao “Radetzky marš”, svoj najznačajniji roman o posljednjim danima Austro-Ugarske Monarhije. U središtu Rothovih djela moralne su dileme junaka koji žive u vrijeme dekadencije i odumiranja tradicionalnih vrijednosti. Onda dolazi 1933., u Njemačkoj kancelar postaje Adolf Hitler, pa Roth, osjećajući zlo koje se sprema, emigrira u Pariz, gdje provodi ostatak života. Naivna vjera da bi povratkom Habsburgovaca mogao spasiti ostatke svoje domovine Austrije, do temelja je uništena Anschlussom, i posljednju godinu života Joseph Roth provodi u rezignaciji, uništen duhovno i tjelesno. “Ugaslo je hladno sunce Habsburgovaca, ali je makar bilo sunce. Osjećao sam da sam Austrijanac, stari Austrijanac. Svi carevi Austrije, bili su moji carevi. Svi carevi Austrije koji bi još mogli doći, bit će moji carevi”, zapisao je dok je stajao nad grobnicom Franje Josipa u svibnju 1935., tri godine prije nego su Hitlerove trupe okupirale njegovu staru domovinu.

Joseph Roth: Panoptikum

Gymnasium

Ali, dok je bio u snazi, gotovo dva desetljeća često je putovao, i zahvaljujući njegovim reportažama i eseju “Židovska lutanja”, europski čitatelji doznali su kako žive galicijski Židovi, ali i što Joseph Roth zamjera svojim asimiliranim sunarodnicima u Beču, Berlinu i Parizu. A onda slijedi novi zaokret i u 30-ima, i on se oduševljava europskim katolicizmom i njegovom kozmopolitskom moći. Živi u hotelu, ali njegov život su putovanja; putuje u Albaniju, Sarajevo, Beograd, Staljinov SSSR i Mussolinijevu Italiju, odakle šalje brojne reportaže.

“Panoptikum” je zbirka reportaža, putopisa, eseja i kolumni nastalih između 1919. i 1939. godine, od kojih većina, u izdanju nakladničke kuće Gymnasium, prvi put izlazi u hrvatskom prijevodu.

Posljednji članak

“Albanija je lijepa, nesretna i usprkos svojoj aktualnosti dosadna. Bez dopuštenja domaćina ovdje ne smijete zakoračiti ni u najbjedniju kolibu. Ako vam pak udijeli dopuštenje, gostoljubivost vam nudi od srca”, napisao je u ljeto 1927. Iz Albanije, Roth je produžio u Kraljevinu SHS, i u Sarajevu se prisjećao vruće ljetne nedjelje 1914., i tadašnje djevojke koja mu je rekla “Ubili su prijestolonasljednika… Donijela mi je vijest, iz Sarajeva, ime je lebdjelo iznad njezine glave, ispisano u oblaku tamnocrvenog dima, kao požar nad naivnim djetetom”, piše Roth iz grada koji za njega simbolizira središte odakle je krenuo do tada najveći pokolj čovječanstva.

Fašizam je doživljavao odioznim, a premda ga politika nije zanimala dubinski, precizno je shvaćao što se dešava. “Pojam građanina u Italiji je na lošem glasu. Građanin ove vrste nema skoro nikakve osobne slobode. Talijanski građanin boji se susjeda, kolportera, prodavača cigareta i frizera, portira i prosjaka, suputnika u tramvaju i konduktera. A susjed, kolporter, frizer, putnik i kondukter, boje se jedan drugoga”, opisivao je Mussolinijevu državu, koju su u to vrijeme na Zapadu hvalili kao primjer “rada i točnosti".

Baš kao što je godinu dan ranije za Treći Reich napisao “to je filijala pakla na zemlji”. Svoj posljednji članak Joseph Roth objavio je 22. svibnja 1939. - pet dana prije smrti, s naslovom “Goetheov hrast u Buchenwaldu”. Zapravo, podučio je čitatelje kako se Buchenwald u prošlosti zvao Ettersberg, gdje se Goethe običavao sastajati s gospođom von Stein, pod starim hrastom. Sada je ondje nacistički logor o kojem se šire jezovite priče, a zatvorenici su posjekli sve hrastove osim Goetheovog, koji je sačuvan zahvaljujući zakonu o zaštiti prirode, zadnji put upozorio je svoje čitatelje Joseph Roth. Tri mjeseca kasnije, on je bio zaboravljen, a svijet je ulazio u rat u kojem je ubijeno više od pedeset milijuna ljudi.Vrijedna knjiga o tome kako je bilo nekada.