PRVA ŽENA KOJA JE DOBILA NAGRADU JUTARNJEG LISTA

Tanja Mravak: Junakinje mojih priča nisu uzori za feministice

ZAGREB - Polazeći na dodjelu, mislila sam da ću pljeskati nekome od nominiranih. Nisam vjerovala da bih mogla dobiti nagradu, izjavila je na dodjeli Nagrade Jutarnjeg Tanja Mravak, autorica čija je debitantska zbirka priča “Moramo razgovarati” (Algoritam) proglašena najboljim proznim djelom u protekloj godini. Riječi koje je izgovorila nisu zvučale kao puka formalnost, premda se radi o autorici koju nagrade ni dosad nisu zaobilazile. “Moramo razgovarati”, uostalom, izravna je posljedica nagrade Prozak koju je osvojila 2010. godine.

Četiri godine rada

Priznanja je Mravak osvajala i ranije, na natjecanjima za kratku priču. Dvije godine zaredom, 2005. i 2006., njezine su priče uvrštene u antologije Najboljih hrvatskih priča, a prije mjesec dana osvojila je i nagradu Slavić za najbolju debitantsku knjigu u prošloj godini.

- Odlično je dobiti nagrade, premda dok pišem ne razmišljam o njima, baš kao što ne razmišljam o onima koji će ih čitati, samo mi je bitan rad na tekstu - naglašava spisateljica koja je na pričama iz zbirke radila četiri godine, a o objavi je počela razmišljati, kako sama kaže, u trenutku kad joj se učinilo da je postigla neku zamišljenu razinu kvalitete.

Junaci njezinih priča obični su ljudi, uhvaćeni u svakodnevnim, mučnim situacijama. Priče istražuju šumove na različitim relacijama, a likovi ne dospijevaju doprijeti jedni do drugih, uglavnom zbog “nesporazuma koji su se dogodili puno prije nego što je priča počela”.

Godina žena

- Ljubav kao emocija postoji u svim pričama, ali je u zagradama. Kao da je prije bila glavni dio rečenice, a onda je sve ostalo postalo važnije.

Tanja Mravak prva je žena koja je dobila Nagradu Jutarnjeg , za godinu koja je redovito apostrofirana kao godina žena, i to za priče čije junakinje, kako sama kaže, teško mogu poslužiti kao feministički uzori.

- Većina žena s kojim sam bila okružena, pri čemu ne mislim na moje prijateljice, imale su živote slične onima kojima se bavim u pričama. Naravno, nisu sve bile potlačene, u konačnici nisu ni u ovim pričama, ali nigdje ne istupaju kao žene, kao netko tko je bitan. Meni se čini da su upravo zato što imaju te sitne i nevažne uloge, mogle biti poticaj za razmišljanje.

Da, one nisu feministički uzori, ali uzori rijetko kad nekoga natjeraju na razmišljanje, na promjenu. To je moguće tek kad uvidite da i drugi imaju problema, da svi skupa zapravo imamo problema.

Što se tiče te godine žene, jako su mi problematične te odrednice. Laska mi da sam ja prva žena koja je dobila ovu nagradu, ne bježim od svoje ženstvenosti i ženskoga, ali vrlo je tanka granice između borbe za ženska prava i krajnosti koja je kontraproduktivana.

Stvarno dobra knjiga

O pravoj ćemo ravnopravnosti govoriti kad se ne bude primjećivalo koliko je žena objavilo svoje knjige.

Voljela bih, uostalom, da se moja knjiga prepozna kao baš dobra knjiga, a ne da mi netko kaže baš ti je ženska knjiga.

Nakon dugo vremena, nagrađena je i jedna zbirka kratkih priča.

- Glupo bi bilo da sad kažem kako su kratke priče diskriminirane, kad dobivaju nagrade - dodaje uz smijeh Tanja Mravak te nastavlja: - Nema tu posebne filozofije. Pišem kratke priče jer ih volim čitati, volim tu sabijenost atmosfere, izraženost emocija koje nose sa sobom. Zanimalo me jesam li ja to u stanju postići.

Kad sam objavila ovu zbirku, svi su me pitali kad će roman, a ja doista nemam tu vrstu ambicije da se pisanjem romana dokazujem bilo sebi ili drugima. Kad nekoj od priča bude tijesno, onda ću, valjda, napisati i roman.

Prekosutra objavljujemo intervju s Dragom Hedlom, dobitnikom nagrade za najbolje publicističko djelo objavljeno lani, za knjigu ‘Glavaš’

U poslu se bavim ekstremnim oblikom nedostatka govora

Podrijetlom iz Sinja, Tanja Mravak živi u Splitu, gdje radi u Centru za autizam, zajedno s još jednom spisateljicom, Aleksandrom Kardum. Koliko je tragova u tekstu ostavio njezin posao?

- Veliki dio tog posla odnosi se na ekstreman oblik nedostatka govorne komunikacije, uvidite koliko se zapravo ne shvaća u kojoj je mjeri govor bitan za komunikaciju. Počnete se pitati kako je na drugom kraju spektra, koliko su kod ostalih ta razilaženje vidljiva. To bi bila poveznica s pisanjem. Moj posao dao mi je dobar temelj za razmišljanja koja možda negdje drugdje ne bih dobila.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 21:24