TEHNO DETEKTIV U DALMACIJI Skandinavska škola krimića upravo dobiva vrlo jaku konkurenciju

Želimir Periš, dobri duh zadarske književne scene, svoju je prvu proznu zbirku “Mučenice” posvetio ženama te kroz petnaest priča ispripovijedanih iz perspektive povijesnih ili fiktivnih junakinja beskompromisno progovorio o neravnopravnosti žena u povijesti, ali i sadašnjosti. Ne čudi stoga što je njegov prvijenac dobio epitete jedne od najboljih “ženskih knjiga” pretprošle godine, čime se autor ne samo odmaknuo od lokalne scene, nego i pomaknuo prema solidnom broju prijevoda na strane jezike.

No, ako je prva Periševa knjiga bila “ženska”, njegov roman “Mima i kvadratura duga” definitivno je više “muški”, premda te odrednice treba shvatiti s velikom zadrškom i ne previše ozbiljno. “Mima” je jedan od romana u sklopu projekta Balkan Noir i jedan u nizu žanrovskih romana koji su u potpunosti obilježili književnu godinu iza nas.

Nakon što je taj žanr, uz časne iznimke, posljednjih desetljeća bio skoro pa marginaliziran, dogodio nam se obratni proces; stvarnosna proza u kojoj je, kao i u samoj stvarnosti, mnogo toga kriminalnog i kriminalističkog, počela se transformirati u žanrovske romane i gotovo da možemo reći - naravno pomalo patriotski pretjerano, ali zašto da ne? - kako skandinavska škola krimića upravo dobiva vrlo jaku konkurenciju u ovoj balkanskoj.

Perišev roman, bez obzira jeste li ljubitelji žanra ili ne, svakako vrijedi pročitati i to iz više razloga. Koliko mi je poznato to je jedan od prvih, ako ne i prvi vrlo suvisli tehnotriler u domicilnoj nam književnosti, u kojem je Periš vješto iskoristio svoju profesiju programera baznih sustava. I njegov Mima je sistemski inženjer s povremenim poslovima, uvijek s premalo para i u dugovima, pa ga u jednom trenutku i pod tajanstvenim okolnostima policija angažira da otkrije tko se krije iza virtualnog identiteta imenom Dodola.

Sve to, osim informatičkim frikovima, ne bi bilo toliko zanimljivo da Periš svoj tehnotriler nije “umočio” u više slojeva, od kojih je najzanimljiviji onaj lokalni. Roman se zbiva u neimenovanom, ali tipičnom dalmatinskom gradu i uspostavlja znakovit kontrast visoke tehnologije i virtualne stvarnosti i tipične malomišćanske klime i mentaliteta koje nagrizaju tranzicija, nezaposlenost i besperspektivnost, tri mjeseca turističke sezone nakon koje nastupa zatišje i južina, lokalni moćnici i nimalo virtualni kriminalci.

Premda je šteta što roman nije u većom mjeri i jezično lokaliziran, taj sraz lokalnog i globalnog odlična je podloga na kojoj se razvija višeslojan roman. Jedan je od njih tiče se “kvadrature duga”, u kojem svoje orwelovsko carstvo pletu banke i bankari, bazni sustavi, šifre, promjene identiteta, tajanstveni agenti, prijetnje, čak i ubojstva, zbog čega se Mima transformira u pravog trilerskog junaka, a Periš radnju vodi u napetu, filmsku priču u koju je upletena poprilična doza kritičnosti prema sustavima moći i kontrole. Ta je dionica romana dovoljno jaka da može držati ne samo čitateljsku pažnju, nego i čvrste okvire izabranog žanra.

No, ispod toga sloja u kojem je ocrtan svijet u kojem se pojedincu teško snaći, pobjeći, a kamoli pobijediti, ispod tog virtualnog labirinta u kojem se Mima odjednom našao, ima mjesta za raznorazne odnose i priče. Od one kako se jedna romatičarski zamišljena anarhistička virtualna komuna nabrzinu premetnula u komunu za dilanje drogom, pa kako je teško odraditi roditeljski posao kad ti kći upadne u ne tako bezazlene probleme, do skiciranih odnosa majke i sina, dvojice prijatelja itd. itd. Periš nimalo ne žrtvuje svoj smisao za oblikovanje karaktera i međuljudskih odnosa na račun čistoga žanra, već sve skupa pušta da egzistira u skladnoj simbiozi koja tehnotrileru o sustavima u kojima se posve izgubio čovjek, daje vrlo visoku dozu ljudskosti zbog koje sve u ovome romanu nije samo ušminkana tehnopriča o tome što nam sve može bazni sustav i što mi sve ne možemo njemu, nego autentična priča u kojoj postoje živi ljudi i njihovi problemi.

Za razliku od većine drugih autora balkanskoga noira, Periš je sve ono što je u sklopu toga žanra želio reći o aktualnom političkom i socijalnom trenutku, upakirao u nešto drukčiju formu u kojoj se poigrao virtualnim svijetom, kako bi preko njega progovorio o onom stvarnom i pojedincima koji jurišaju na sustav ma kako on tvrdokoran bio. Otvoreni završetak, svakako, prigoda je za nove nastavke i nadam se da nije slučajan.