TOMÁŠ ZMEŠKAL ZA JUTARNJI 'Moj djed je rođen ovdje, bio je pripadnik autohtone češke manjine u Hrvatskoj...'

"Osjećam se 100 posto Čehom, ja sam Čeh, sviđalo mi se to ili ne", govori praški autor, jedan od, kritika kaže, ponajboljih čeških suvremenih pisaca, Tomáš Zmeškal dok hodamo zagrebačkim Zrinjevcem. Uspoređuju ga s Hrabalom i Topolom, već njegov prvi roman "Ljubavno pismo klinopisom" pobudio je veliku pozornost u Češkoj, dobio je nagradu Josef Škvorecký 2009.

Zmeškalova osobna priča ponešto je nalik njegovu romanu "Životopis crno-bijelog janjeta" koji je sinoć, u izdanju Naklade Ljevak, predstavio u Zagrebu, na književnoj tribini Europea u Dvorištu. Sin je Čehinje i Kongoanca, oca koji se borio za nezavisnost zemlje od belgijskih kolonizatora, rođen je i odrastao u Čehoslovačkoj, u doba kad je Prag bio glavni grad od sovjeta okupirane, zatvorene zemlje. Rastao je drugačiji, a njihov, češki; izložen rasizmu, s puno neodgovorenih, suštinskih pitanja o vlastitu identitetu, uz šutljivu majku koja je o ocu, makar i u krnjim rečenicama, pripovijedati odbijala.

Tek nedavno je, u svojim 40-ima, saznao da je oca u Prag iz Kinšase dovela politika, da nije, kako je dotad vjerovao, među Čehe tih 1960-ih pošao studirati. U Kongu je organizirao prosvjede za nezavisnost od Belgije, pa ga je Patrice Lumumba, budući kongoanski premijer, ne bi li ga spasio od belgijske odmazde i smrti, poslao u Čehoslovačku, da tamo, među komunistima, lobira da podupru kongoansku nezavisnost. Kasnije su se stvari s komunističkom podrškom zakomplicirale, pa je Joseph Lukoki, Zmeškalov otac, i prije sinova rođenja, morao napustiti zemlju. Njegova majka, pak, bojala se pratiti ga u Kongo.

"Moja je majka bila silno introvertirana, gotovo bolno sramežljiva osoba. O ocu mi je pristala govoriti svega jednom, već u starosti, kad sam joj rekao da ću ga potražiti. Kazala je: 'On je sad sigurno jako star... jer ja sam jako stara žena.' Pomislio sam da će u tom trenutku krenuti pričati, no nije, bilo je to sve. O ocu sam znao iz priča bake i ujaka. Među ostalim, mislim da mi o njemu nije htjela govoriti jer ju je njegov odlazak slomio, bila je silno zaljubljena. Nikad se nije ponovo udala. On se kasnije oženio, ali brižljivo je čuvao pisma koja mu je mama pisala. Dao mi ih je na čitanje kad sam bio u Kongu. Oboje su bili jako zaljubljeni, ostali su u kontaktu 12, 13 godina."

Mama je umrla 2010., Tomáš Zmeškal godinu dana kasnije otputovao u Kinšasu, upoznati oca, u to doba umirovljena sveučilišna profesora koji je davno doktorirao na pariškoj Sorboni, ostarjela, nakon dva moždana udara, nepokretna čovjeka.

"Dočela su me tri brata i sestra, njegova djeca iz kasnijeg braka. Svi smo bili jako nervozni pred moj susret s ocem. Pitao me čime se bavim, kako živim, prisjećao se Čehoslovačke, odjednom se počeo smijati, pričao kako je tamo prvi put vidio snijeg. Pamtio je i nekoliko čeških fraza. Ostao sam mjesec dana. Znam da sam napravio pravu stvar, htio sam, budem li imao djecu, biti u stanju ispričati im priču o afričkim korijenima, znati je dovršiti, uobličiti. Želim da znaju da imaju stričeve i tetke u Kongu. Spoznao sam da mi roditelji nisu bili nezreli i neodgovorni i olako se razišli, već da ih je, dobrim dijelom, razdvojila politika."

"Češka ksenofobija i islamofobija prerasta u apsurdnu histeriju"

U Kongu je posložio priču o vlastitu identitetu, shvatio da nije Afrikanac. "Bila je to moja iluzija, mislio sam da ću u sebi naći i taj dio, no sve je tamo potpuno drugačije, a ja sam formiran i živim kao Čeh, ma kakva da je danas ta moja Češka", sliježe ramenima dok spominjemo netrpeljivost čeških vlasti prema izbjeglicama.

"Ne želim procjenjivati i ocjenjivati Mađare, no mislim da su Česi do sada reagirali i gore od njih. Mađari su u jednom trenutku imali više od 50.000 izbjeglica na svom teritoriju. To je velika kriza i mogu razumjeti i da neke stvari mogu poći krivo, da postoji strah, nepovjerenje, nesnalaženje... No, u Češkoj izbjeglica gotovo da i nema. Svega nekoliko stotina. Pa tako češka ksenofobija i islamofobija prerasta u apsurdnu histeriju. Izbjeglice su gotovo pa u zatvorima, uzmu im mobitele, novac, zatvore i roditelje i djecu. Čak je i ministar pravosuđa rekao da je to neprihvatljivo, no što vrijedi kad većina vlade misli da je to pravi način."

Ne možemo objašnjenje za češki strah od izbjeglica dijelom pronaći ni u ekonomskoj krizi i velikoj nezaposlenosti: "Češka ima jedno od najbrže rastućih gospodarstava u Europi, nama trebaju radnici, Poljaci su, primjerice, dobrodošli. Baš kao što je bio slučaj i kad su 1990-ih dolazile izbjeglice iz zemalja bivše Jugoslavije. To nije izazvalo potrese u društvu, bilo su uglavnom dobro prihvaćeni, neki su se kasnije vratili, neki ostali, naselili se u Češkoj."

Zato, govori ponešto zatečeno, ni u snu nije očekivao tako oštru retoriku prema azijskim i afričkim izbjeglicama. "Desnica je pripremila teren. Oni su iskoristili ovu situaciju da zatruju ljude. Tolerancija se više u češkom društvu ne drži za vrlinu i vrijednost, sve manje su Česi tolerantni na različitosti i različite."

Što je ostalo od zemlje Václava Havela? "I ja se upitam bi li Češka danas izgledala ovako neprijateljski i histerično da je poživio čovjek koji je imao karizmu i mislio bitno drugačije. Pred kraj je govorio nepopularne stvari koje ljudi nisu željeli čuti, primjerice, ono da je češki kapitalizam zapravo mafija. Havelovi suradnici i danas su glasni, makar ignorirani i nekako – ušutkani. Pučka pravobranitelja, Ana Šabatova, kolegica i prijateljica Havelova, posljednjih mjeseci uzaludno proziva vlasti, govori da se prema izbjeglicama odnose gore negoli prema zatvorenicima."

Otkud u Čeha tolika islamofobija, kad u zemlji muslimana gotovo da i nema? "Mislim da nitko nema precizan odgovor na to pitanje. Možda to ima veze s krizom češkog identiteta. Od konca 1980-ih do 1999. živio sam u Londonu. Pamtim da sam prvih godina po povratku, 2000. i 2001., bio zapanjen da članovi pronacističke stranke marširaju po praškoj židovskoj četvrti i da praške vlasti to uopće dopuštaju. Šokiran, pitao sam prijatelje kako je to moguće, a oni su odgovarali 'ovo je slobodno društvo, ništa nije zabranjeno'. Neke stvari bi trebale biti izričito zabranjene. Sloboda mora imati granice, nacizam ne može biti slobodno dopušten. Potom je uslijedila faza kad je krajnja desnica napravila popis imena Židova u češkim medijima, no kad su vidjeli da za takve progone nemaju podršku, odustali su, počeli tražiti nove žrtve. Tad su se usmjerili na Rome. Nekadašnji predsjednik Klaus ih je podržavao, u nekim je situacijama dao do znanja da nije iznad te politike, a zabrinjavajuće je da je ta desničarska retorika danas prihvaćena i među umjerenim strankama i ljevice i desnice, političkog centra. Silno je odbojna ta retorika protiv izbjeglica i protiv muslimana. Danas tako govori i sadašnji predsjednik, Zeman."

Iako se u romanu glavni likovi, blizanci, Lucija i Václav, djeca Čehinje i Afrikanca, koji odrastaju s bakom, od malih nogu sudaraju s rasizmom, za sebe kaže da je, zapravo, do 15. godine bio sretno dijete. "Prag je, iako veliki grad, podijeljen u kvartove. U mojoj sam se četvrti Dejvice osjećao sigurno, zaštićeno, svi smo se znali, bilo je to nalik životu u malom gradu. Rasizam nisam osjećao na svakodnevnom nivou, makar sam bio svjestan da ima ljudi koji me ne vole jer sam crn."

Život je postao puno okrutniji kad je krenuo u srednju školu, iskoračio iz sigurne zone Dejvica. "Kad bih upoznao nekoga, trajalo bi prosječno osam minuta da me upita od kuda sam. To me čak zabavljalo, pogledavao bih na sat i čekao da stigne pitanje za koje sam znao da će neminovno doći. Pitanje koje me, zapravo, živciralo. Ja Čeh, svima sam cijelo vrijeme morao dokazivati da sam – Čeh. Čehoslovačka je od 1968. imala gotovo potpuno zatvorene granice, svatko tko je izvana bio jednako neobičan. Sjećam se da sam na jednoj zabavi upoznao Finkinju. I ona je bila isto tako egzotična i neobična, samim tim što je bila strankinja, makar je bila bjelkinja... Bilo je puno slojeva licemjerstva u tadašnjem društvu. Bio sam osmogodišnjak kad je Komunistička partija u jednoj od čistki otpustila mnoge učitelje iz škole, među njima i moju učiteljicu. Prvu učiteljicu pamtiš cijeli život, a moja je odjednom otišla, preko noći. Novu smo pitali gdje je naša drugarica Vytačilova. Naravno da su naši roditelji znali što je u pozadini, no nama djeci su u školi širili propagandu, govorili da učitelji koji su otišli nisu podržavali domovinu. Bio sam crnac među bijelcima, a odjednom više nisam znao ni mogu li vjerovati vlastitoj učiteljici."

Zmeškal: "Možda je za jednog Čeha neobično, ali ja sam evo danas prvi put u Hrvatskoj"

Da nešto duboko sa sistemom ne valjda, shvatio je, govori, u doba kad je počeo intenzivnije čitati. Knjige koje su ga zanimale nije bilo moguće naći na policama javnih institucija, nabavljao ih je u disidentskim krugovima. Družio se, među ostalima, s poznatim češkim filozofom i oponentom režimu Janom Sokolom, koji će u slobodnoj Češkoj postati ministar obrazovanja, potom dekan praškog Filozofskog fakulteta. Sokol je bio zet Jana Potočke, čije su ideja na njega ostavila značajan trag. Mladom Zmeškalu je u to doba pomogao pronaći i prvi posao – namještenje kompjutorskog programera. "Posuđivao mi je knjige. Na policama knjižnica carevala je cenzura, nije bilo ni Kundere, ni Škvoreckog, ni Havela. Tek ponešto Hrabala. Bilo je to doba kad si, uhvate li te sa Solženjicinovim romanima, išao u zatvor. Dobio bih samo na jedan dan neko Solženjicinovo djelo, morao sam knjigu pročitati preko noći i sutradan vratiti, već bi išla nekom drugom."

Osamdesetih je neko vrijeme svirao u poznatom underground rock bendu Psí vojáci, zajedno s Filipom Topolom, poznatim glazbenikom i bratom Jachyma Topola.

Čehoslovačku vojsku, spomenuli smo se i toga, nije služio. Svirao je klarinet i saksofon, nadao se da će, kao i njegovi prijatelji glazbenici, u vojsci biti raspoređen u neki bend i tako, relativno lako, odguliti dvije vojničke godine.

"Profesionalni glazbenici su, dok su služili vojsku, svirali u njihovim najboljim bendovima, a mi koji nismo bili profesionalci trebali smo položiti test pred glazbenom vojnom komisijom. Ako prođeš, šalju te u neku provinciju, u njihov bend. Test sam položio, no javili su mi se tek nakon dužeg vremena, kad je netko valjda pogledao moj karton u vojnoj arhivi, i kad su vidjeli moju fotografiju. Javili su mi da ne mogu u bend, da sam raspoređen za tenkovskog mehaničara. Pitao sam zašto, rekli su - zato što si crnac."

U romanu, koji svako toliko gradi i na ponekom autobiografskom momentu, Zmeškal duhovito opisuje trenutak kad načelnik zaključuje da bi Václav, crnac u bendu, mogao loše djelovati na borbenu spremnost u vojarni, "...ovu je zemlju, uz veliku Crvenu armiju, oslobodilo i nekoliko američkih jedinica. A mi ne možemo riskirati da netko pomisli kako si izvanbračno dijete nekog američkog vojnika... o našoj Čehoslovačkoj narodnoj armiji nitko neće misliti da je rasadnik izvanbračnih sinova američkih vojnika iz, iz, što ja znam, recimo iz Plzeňa."

Tomáš Zmeškal na književnoj tribini Europea u Dvorištu

Vraćajući se vlastitim emocijama, autor kaže: "Bio sam ljut, riješio sam 'idem u vojsku, ali oružje u ruke ne uzimam'. No, na koncu su me prijatelji povezali s liječnicom koja je napisala nalaz, stavila je da bolujem od endogene depresije i da za vojsku nisam sposoban." Relativno česta dijagnoza, jer mnogi su u to doba spas tražili na psihijatriji.

Austro-ugarski pečat pročelja po Zrinjevcu učinio je da se u šetnji Zagrebom, niti sat vremena nakon što je stigao u zemlju, osjetio familijarno sa zapravo mu sasvim stranim gradom. Baka je, pamti, odmotavala mape i pokazivala mu, ne bez nostalgije, da je to, jednoć, sve bila ista zemlja.

"Možda je za jednog Čeha neobično, ali ja sam evo danas prvi put u Hrvatskoj."

Tomáš Zmeškal na književnoj tribini Europea u Dvorištu

Primjećujem da su ga dvojica Zagrepčana u prolazu prepoznala, ugledavši ga, prokomentirali su da je to "onaj češki pisac". Smješka se, ponešto začuđen da, eto, ovdje nije sasvim anoniman. Tim mu je draže, jer dio Zmeškalove obiteljske historiografije, one češke, ima veze i s ovim prostorima."Moj djed je, mislim, rođen ovdje, bio je pripadnik autohtone češke manjine u Hrvatskoj. Baka ga je upoznala ljetujući u Dubrovniku, tamo je redovito odlazila 1930-ih. Tako se djed, za bakom, doselio u Prag prije Drugog svjetskog rata. Iz djetinjstva pamtim dvije crno-bijele fotografije Dubrovnika što su stajale na zidu u njihovoj sobi, gledao bi ih tako... nakon buđenja..."