'TORBA ZA UBOJSTVO' TONYJA PARSONSA Krimić koji se zaista čita u jednom dahu

Prije će propasti Ujedinjeno Kraljevstvo nego tamošnji krimić. Od Stevensona, preko Doylea i Christie, do Tonyja Parsonsa (r. 1953) borba dobra i zla vrijedna je i unosna tema.

Tim je zanimljivije kada se jedan pisac netipične formacije, “odrastao” u New Musical Expressu, uhvati toga žanra i pokaže da s njim može raditi sve što je darovitosti moguće. Iako je prodao nekoliko milijuna primjeraka autobiografskog djela “Muškarac i dječak”, roker Parsons upustio se u žanr krimića zbog radosti, a ne radi zarade.

A mogao je napisati njegov nastavak, “Muškarac i djevojčica”. Naime, Parsonsov detektiv-istražitelj, a ujedno pripovjedač Max Wolfe, nosećoj je napetici (suspense) dodao okruženje samohranog oca. I ono je lijepo stalo u zadani okvir. Za početak, Parsons je posvetio uvodno poglavlje “Torbe za ubojstvo” aktualnom terorizmu, pokazujući zašto ogromna policijska sila ne može ništa usamljenom pojedincu. Pritom je Wolfe prevršio mjeru, odnosno ubio sumnjivca autom. Zato je i bio prebačen u odjel za ubojstva.

U zaplet nas uvodi dvostruko ubojstvo, a žrtve su naoko nespojive: ugledni odvjetnik i ulični narkoman. Njih se, ipak, može povezati, zato što su polazili istu srednju školu. To je Potter’s Field (Lončarevo polje), u koju dječaci visoke i više brit-klase dolaze sa 13 godina. U njihovom su društvu – isključivo muškom – odrastala još četvorica dječaka, koji su “sada”, u vrijeme ubojstava u srednjim 30-im. To su redom uspješni ljudi: vojni časnik – u Afganistanu, brat mu blizanac političar, “uskrsnuli” slikar i jedini plemić među njima, te učitelj tjelovježbe.

Jesu li svi oni na meti ubojice, koji žrtvama reže vratove komandos­kim nožem? Wolfe pretpostavlja da je neki događaj otprije dva desetljeća razlog zločinima. A zaplet je dodatno zakomplicirao internet, kao i sve uostalom, s pojavom Mesara Boba, koji se “javno” predstavlja kao ubojica, te najavljuje susljedna ubojstva. Zbog tog razloga policajac Mallory, iskusan a osjećajan, s iskustvom rada u “kolonijama”, gubi orijentaciju.

Wolfeovi svjedoci iz Potter’s Fielda prisjećaju se da se u njihovu društvu, odjednom, pojavila Njemica, 16-godišnja Anya Bauer. O tome mu je govorio i “uskrsnuli” slikar Sutcliffe, koji se vratio iz dubina talijanskog mora, da bi skočio kroz prozor pred njim. No, nitko istražitelju Wolfeu ne zna reći što su spomenuti dječaci radili s njom i gdje je ona sada. Ovo mu je bio izdašan trag, koji ga je odveo prema grobu pasa Henryja VIII., osnivača dotične škole, i prema otkrivanju serijskog ubojice.

Dakako, atmosfera muške srednje škole za “bolje” đake podsjeća na “tipično” britansko okruženje. U svakoj sličnoj priči čuči stari slučaj sovjetskog špijuna Kima Philbyja i četvorice njegovih prijatelja s Cambridgea. Za takvu je priču važna međusobna, gay privlačnost makar dijela aktera. Prisutna je i u Parsonsovoj školi Potter’s Field. Nalazimo se u sličnoj socijalnoj paradigmi, ali, razumije se, na nižem obrazovnom stupnju.

Parsons je od onih pisaca krimića čiji roman neće ugroziti djelomično otkrivanje zapleta. Zato je iznašao dovoljno prostora za opis odnosa detektiva i njegove petogodišnje djevojčice. No, je li netko od spomenutih bivših đaka aktualni ubojica kolega, možda onaj koji će nadživjeti ostale? To neka ostane slatka tajna.

Zapravo, začudno jest da je Ujedinjeno Kraljevstvo s “perverznim” srednjim školama, i sveučilištima, zavladalo kolonijama i svijetom. U tome ima neka tajna, kao u svakom zločinu. Seksualni prijestupi, točnije homoseksualni, postali su čvrsta uzdanica pomoću kojih su vladajuće klase oblikovale buduće nosioce vlasti. Zatajeni i potisnuti stid činio se dobrim motivatorom za bespomoćne dječake, koji su glavninom nadrasli zlo i okruženje svog sazrijevanja.

Malo je od njih imalo sreću Olivera Twista, no većina se, ipak, vratila u život kao da ništa nije ni bilo. Parsons je razotkrio niz povoda koji stoje iza takvih, očitih razloga. A pritom je ispričao krimić, o kome samo mogu ponoviti reklamu jednih brit-novina: čita se, zaista, u dahu. Usput, spomenuo je i Beatlese s razlogom – sjedište Wolfeova Odjela za ubojstva nalazi se, naime, u Savile Rowu 27, a na krovu broja 3 Beatlesi su izveli legendarni nastup.