ODLAZAK VELIKANA

U SPOMEN DRAGUTINU ROSANDIĆU Veliki profesor hrvatskog jezika, vjerodostojna stručna savjest svoga vremena

Dragutin Rosandić
 Neja Markicevic / CROPIX
Osnivanje Katedre za metodiku hrvatskoga jezika pod Rosandićevim vodstvom otvorilo je neslućene procese modernizacije nastavne teorije i prakse

Nekolicini velikih imena hrvatskoga jezikoslovlja, koji su nas napustili u posljednje vrijeme, pridružio se i Dragutin Rosandić. Umro je 5. svibnja u 89. godini. Njegovo je mjesto u kroatistici sasvim posebno.

Za razliku od filoloških specijalista, on je cijeli svoj stručni vijek posvetio povezivanju filoloških disciplina - teorije književnosti i disciplina o zakonitostima i standardima hrvatskoga jezika s obrazovnim sustavom radi što uspješnijeg prijenosa jezikoslovnih spoznaja u obrazovne sadržaje, tj. mladim naraštajima. To je inače mukotrpan posao u kojem često valja pomiriti teorijske visine “čiste” znanosti s njenom “prizemnom” primjenom u školi, a upravo je to bila Rosandićeva životna misija. I danas jedni nepomirljivo tvrde da je znanost nadređena obrazovanju, a drugi da obrazovnom sustavu uopće nije potrebna, mada i jedna i druga isključivost proizvode samo krizu, a svakodnevica, pa i aktualna kurikulna reforma, demantiraju ih na svakom koraku.

Povijesni datum

Drago Rosandić rodio se u Gospiću 18. kolovoza 1930. godine, gdje je završio osnovnu školu i nekoliko razreda gimnazije, a Učiteljsku školu u Zagrebu. Tu je i diplomirao na Filozofskom fakultetu jugoslavistiku i rusistiku 1954. te doktorirao 1965. tezom Pripovjedna proza Vjenceslava Novaka, također gospićkoga đaka. Početna praktična iskustva stjecao je kao profesor hrvatskoga jezika u Zlataru, Bedekovčini, Varaždinu, Karlovcu, probivši se i do Klasične gimnazije u Zagrebu, gdje već tada osmišljava svojevrsni metodički istraživački centar u kojem povezuje nastavu hrvatskoga jezika s nastavom klasičnih i stranih jezika, povijesti umjetnosti i filozofije, čime u školstvu najavljuje nadolazeće vrijeme, pa i ovo današnje. Zapaženi mladi profesor, zahvaljujući predavačkim vještinama, ubrzo dobiva tada posve marginalni kolegij Metodika hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1962). No, tadašnji vodeći umnici i autoriteti hrvatske filologije Ivo Frangeš i Ljudevit Jonke podupiru njegovu ideju prilagođavanja znanstvenog filološkog diskursa potrebama obrazovnog sustava pa Rosandić 30. svibnja 1968. dobiva samostalnu Katedru metodike hrvatskoga (tada hrvatskosrpskoga) jezika u Odsjeku slavistike na istom fakultetu. To je povijesni datum jer je to prva katedra metodike ne samo hrvatskoga jezika, nego metodike uopće, i ne samo u Zagrebu i u Hrvatskoj, nego i u ondašnjoj Jugoslaviji. Bilo je tome itekakvog otpora jer su pedagozi svojatali metodiku zato što se bavi obrazovanjem, a neki “čisti” znanstvenici tvrdili su da metodika ne može biti znanost jer se bavi praksom. Na odlučujućoj sjednici Rosandić je, kako je poslije svjedočio, prve upitao: što bi to pedagog predavao ili istraživao npr. o Krležinim dramama o kojima se, kao ni o književnosti uopće, ništa ne uči u njihovoj struci. A druge: po kojem kriteriju istraživanje razvoja pluga u prvobitnoj zajednici jest znanost, a istraživanje metoda učenja u nastavi nije. Odgovore, dakako, nije dobio pa je katedra metodike osnovana, ali na ta pitanja odgovor, mada je svima posve jasan, neki ne žele znati ni danas.

Osnivanje Katedre za metodiku hrvatskoga jezika pod Rosandićevim vodstvom, kojoj je predstojnikom ostao sve do umirovljenja 2000. godine, otvorilo je pak neslućene procese modernizacije nastavne teorije i prakse jer je u osnovi ideje metodike interdisciplinarnost koja tada u našoj humanističkoj i društvenoj znanosti gotovo i nije postojala, a danas je temeljni pristup u gotovo svim istraživanjima.

Rosandić je bio majstor spajanja teorije i prakse primjenom aktivnih i učinkovitih strategija i metoda pouke. Učenike i studente, učitelje i profesore osnovnih i srednjih škola pridobio je svojim stilom i idejama koje su dalje širili magistri i doktori metodike iz njegovih poslijediplomskih studija. Njegovi su sati bili prave metodičke svečanosti, obilovali aktivnošću učenika ili studenata, uporabom medija i živih uzora, među kojima su bila i takva imena kao što su Dragutin Tadijanović i Dobriša Cesarić kad se radilo o njihovoj poeziji. Sa samim Miroslavom Krležom osmislio je školski pristup djelu toga inače zahtjevnog i među učenicima nepopularnog pisca.

Kapitalna djela

Njegovi su nastavni modeli općeprihvaćeni i u školama se odavno smatraju standardom ne samo u Hrvatskoj nego i u Sloveniji i drugim eksjugoslavenskim zemljama, a njegov metodički sustav dobio je naziv - Zagrebačka ili Rosandićeva metodička škola.

Bio je doista nesporan profesorski autoritet i uzor na nacionalnoj razini, što uspijeva tek najboljima. Usprkos onima koji su mu zamjerali degradaciju istinske estetike književnog djela školskom interpretacijom i pretjerano “metodiziranje”! I današnja kurikulna reforma i “Škola za život”, za koje se čini da su obrazovanje pregazili tehnologijom, ipak ne mogu bez ideja vrlo sličnim njegovima. Uostalom, Rosandić je još 1993., kad mnogi kasniji reformatori nisu ni čuli za kurikul, u knjizi “Novi metodički obzori” temeljito objasnio taj pojam, no nisu ga dobro čuli onda, i sve do danas, što potvrđuje i duboka kriza sustava i sadržaja školskog učenja. Jer, on je imao samo moć profesora, ne i političara.

Svojim teorijskim radovima Rosandić je usustavio gotovo cijeli školski sustav nastave hrvatskoga jezika u osnovnoj i srednjoj školi. Njegove su ključne knjige voluminozna “Metodika književnog odgoja i obrazovanja” (1986) i “Od slova do teksta i metateksta” (2002), izašle u više izdanja, te su i danas u uporabi, a odnose se na sva područja nastave hrvatskoga jezika - književnost, jezik i izražavanje, o čemu je izdao i više posebnih tematskih naslova. Knjigama “Riječ materinska” (1983) i “Riječ hrvatska” (1991), prvim značajnijim metodičkim monografijama o nastavi hrvatskog jezika među Hrvatima u inozemstvu, teorijski je osmislio i taj vid nastave hrvatskoga jezika.

Rosandićeva je posebno važna zasluga moderniziranje udžbenika hrvatskoga jezika za srednje škole. Tradicionalnu koncepciju čitanke s korijenima još u 19. stoljeću on 1967. mijenja, s Ivom Frangešom i Miroslavom Šicelom kao suautorima, u novi udžbenik “Pristup književnom djelu” s razrađenim metodičkim instrumentarijem i priručnikom za nastavnike u kojemu se teorijski i praktično objašnjavaju metodički postupci. Taj je model udžbenika dalje razvijao u brojnim generacijama udžbenika te je to danas standard za sve udžbenike hrvatskoga jezika.

Mada ponajprije profesor i znanstvenik, Dragutin Rosandić rado se, na poziv, uključivao i u obrazovnu politiku kao član više političkih tijela. God. 1998. imenovan je za predsjednika Hrvatskoga školskog vijeća pri Ministarstvu prosvjete i športa i u tome svojstvu izradio prijedlog promjene hrvatskog školskog sustava koji je usvojila i Vlada. Bio je to vrlo kvalitetan i stručan dokument s nacrtima brojnih promjena, no zbog političkih turbulencija i nekompetentnih dužnosnika nikad nije zaživio. Ipak, on se, u svojoj maniri uvijek argumentirane ali dobronamjerne kritike i savjetovanja, nije obeshrabrio i nastavio je novim knjigama i sudjelovanjem u medijima vrednovati postignuća u školstvu savjetujući vladajuće. No, to je najčešće ipak bio boj s vjetrenjačama.

Učitelj učitelja

Sažimajući u povodu njegova odlaska njegovo djelo i život, može se zaključiti da je Dragutin Rosandić bio veliki profesor hrvatskog jezika, vjerodostojna stručna savjest svoga vremena i struke, učitelj učitelja (tako je naslovljena knjiga o njemu iz 2010.) i nada sve dobar čovjek koji je u stručnom stvaralaštvu ohrabrivao i pomogao mnoge. Zapravo je utemeljitelj novog, sinergijskog pristupa hrvatskom jeziku u školstvu koji se može nazvati odgojno-obrazovnom kroatistikom. To je ona kroatistika koja povezuje sve uloge i funkcije hrvatskoga jezika u odgojno-obrazovnom sustavu - matičnu znanost, strukturu nastavnog procesa, kurikule i zakone, udžbenike, priručnike za učitelje i lektiru. U njenoj je osnovi metodika hrvatskoga jezika, a tijesno surađuje s psihologijom, teorijom kurikula, pedagogijom, komunikologijom, informatikom i drugim disciplinama koje imaju dodira s položajem i ulogom hrvatskoga jezika u školi i obrazovnom sustavu uopće. S današnjeg motrišta, Rosandić je ostavio djelo čije pravo vrijeme tek dolazi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 07:00