Kad se nađemo u nekoj jezičnoj nedoumici, ponekad ni pravopisni provjernik (spelling checker) ne može pomoći. "Praktični jezični savjetnik" Instituta za hrvatski jezik, koji se ovih dana promovira na Interliberu i njegovo je trenutno najprodavanije izdanje na sajmu, u nizu stručnih tekstova donosi razjašnjenja nekih od jezičnih dilema s kojima se svakodnevno susrećemo.
Poticaj za ovaj savjetnik činjenica je, tvrde njegovi urednici Željko Jozić i Kristian Lewis u predgovoru, da se u hrvatskoj jezičnoj zajednici posljednjih desetljeća smanjuje broj lektora u javnim medijima, izdavačkim kućama i drugim djelatnostima kojima je hrvatski jezik osnovni alat i, u isto vrijeme, zamjećuje porast broja pogrešaka u tiskanim izdanjima na svim normativnim razinama.
Također, na objavljivanje priručnika bili su potaknuti, ističu nadalje, i Zakonom o hrvatskom jeziku, koji je stupio na snagu početkom veljače 2024., a u kojem se spominju lektori i obveza jezičnog uređenja tekstova svih javnopravnih tijela u Hrvatskoj.
Prvi dio priručnika bavi se lektorima, njihovim statusom, kao i povijesti lekture u Hrvatskoj, a posebna pozornost posvećena je i pravopisnom provjerniku "kao alatu koji sigurno može pomoći pri lekturi, ali katkad i navesti na uporabu pravopisno netočnih rješenja".
Drugi dio priručnika donosi pedeset tekstova dvadesetoro autora s konkretnim primjerima. Svi su uglavnom objavljeni tijekom posljednjih deset godina u rubrici Lektorske bilješke Institutova časopisa Hrvatski jezik.
Pojedine teme nametnule su se, kako navode u predgovoru Jozić i Lewis, iz društvenih okolnosti kao što je pisanje imena ruskih gradova domaćina Svjetskoga nogometnog prvenstva 2018., pojava koronavirusa i bolesti covid-19 2020. i sl. Neki su, pak, članci nastali i na temelju upita koji su upućeni u Institut za hrvatski jezik (kako prevesti englesku riječ presidency 2014. ili značenje riječi diseminacija 2015.), a tu je i njihovo "medijski iznimno prenošeno i preuzimano priopćenje za javnost o imenu novoga britanskog kralja" u kojem se kaže da nije nužno mijenjati Charles u Karlo budući da je "Hrvatima princ Charles pod tim imenom poznat od rođenja", ali "budući da se imena pojedinih svjetovnih vladara mogu pohrvatiti, nije pogrešno ni pisanje kralj Karlo III.".
Brojni su primjeri jezičnih pogrešaka na koje nailazimo u javnoj komunikaciji, doznajemo iz tekstova u ovom priručniku.
Vuk-Tadija Barbarić u tekstu "Kad engleski nije komad torte" bavi se tzv. lažnim prijateljima, a motiviran je, kaže autor, prijevodima engleskih serija i filmova na hrvatskim televizijskim programima, a zatim i našim internetskim novinarstvom, "koje se u prenošenju vijesti, čini se, sve češće i češće koristi Googleovim prevoditeljem".
Zasmetala mu je, kako piše, sintagma scena zločina, koju je uočio u jednoj televizijskoj kriminalističkoj seriji, nakon čega je utvrdio da je prilično raširena i na internetu.
"Postoji, doduše, jedan kontekst u kojemu ona može biti prihvatljiva - kad se zapravo misli na prizor zločina, ali naši čitatelji već slute da nije riječ o tome. Mnogo češće misli se na ono što uobičajeno poznajemo kao mjesto zločina, što bi bio prikladan prijevod engleske sintagme crime scene. Prijevod scena zločina jednostavno je netočan jer scena u hrvatskome nema značenje ‘mjesto na kojemu se što događa‘, koje ima u engleskome jeziku. Najkraće rečeno, scena se u hrvatskome može opisati riječima kao što su pozornica, ili pak ‘dio dramskoga djela u kojemu se prati tijek jednoga prizora‘."
Autor se osvrnuo i na to kako se piše o sportu. Kao primjer uzeo je konstrukciju koja je, tvrdi, u posljednje vrijeme veoma raširena - potpisati igrača umjesto kupiti igrača. Navodi i rečenicu iz medija: "Rakitić vjeruje kako bi aktualni španjolski prvaci trebali napraviti što god treba kako bi potpisali Modrića".
Obje su konstrukcije, tumači, nastale metonimijom jer se potpisuje ugovor s igračem, odnosno kupuje se ili otkupljuje se njegov ugovor s drugim klubom.
"U pozadini je svega engleski izraz to sign a player (doslovno: potpisati igrača). Glagol potpisati doista ima akuzativnu rekciju, npr. potpisati ugovor/knjigu/pristupnicu. Ako, pak, i kažemo potpisati igrača, teško je takav iskaz protumačiti drukčije nego da se zapravo netko drugi potpisao u njegovo ime. Znamo da je izvornik objavljen u španjolskim novinama, a razumna je pretpostavka da naši novinari nisu prevodili sa španjolskoga. Dakle, hrvatski novinski tekst (uključujem tu i portale) o dvama hrvatskim igračima i o izjavi danoj u Španjolskoj izvješćuje tako da pogrešno prevodi iz engleskoga izvora. Iz sociolingvističkih je razloga donekle razumljivo da može postojati težnja da se o ljudima ne govori kao o predmetima koji se kupuju, ali još se sjećamo da je Milan kupio Bobana ili da je Hajduk kupio Kranjčara. Dapače, ne znamo da se to drukčije može izraziti."
Tekst Paule Igaly analizira hrvatsko hotelijersko nazivlje. Hrvatski hoteli, primjećuje ova autorica, na svojim mrežnim stranicama često imaju jezične pogreške i riječi koje ne pripadaju hrvatskomu standardnom jeziku - check in i check out umjesto prijaviti se i odjaviti se, family suite umjesto obiteljski apartman, king size bed umjesto veliki bračni krevet i queen size bed umjesto prostrani bračni krevet.
A osim smjernica o tome kako se ispravno izražavati, u "Praktičnom jezičnom savjetniku" nailazimo i na neke zanimljivosti.
Tako u tekstu "Jesu li svi Dalmoši blitvari, a Slavonci prike?" o neslužbenim imena stanovnika ili pripadnika etničkih skupina, koja se u hrvatskom jeziku trebaju pisati, kao i ona službena, velikim početnim slovom, Goranka Blagus Bartolec objašnjava i motivaciju koja stoji iza njih: npr. da Purger potječe od njemačke riječi Bürger "građanin, dobrostojeći malograđanin", Fijuma od Fiume, talijanskoga imena za grad Rijeku, da je Eseker izvedenica prema Essek, njemačkome imenu za Osijek, da se za Slavonca kolokvijalno govori Prika prema riječi prika, "prijatelj", koja je proširena u slavonskim govorima, za Talijane Digići, što dolazi od glagola dico, "kažem", Janez je prošireno slovensko muško ime, pa se u slovenskome i u hrvatskome jeziku kolokvijalno proširilo i kao ime za slovenski narod općenito.
Neka, pak, kolokvijalna imena, tumači se u tekstu, zadržavaju isti korijen kao i službeno ime, ali sufiksom dobivaju pogrdno ili podcjenjujuće značenje (Dalmoš, Bosančeros), dok su neka uvjetovana prehrambenim navikama i načinom života stanovnika pojedinih krajeva ili naroda, primjerice Tovari ili Blitvari umjesto Dalmatinci, Pastari ili Paštari umjesto Talijani te Žabari za Talijane i Francuze te stanovnike Lokava u Gorskome kotaru zbog prirodnoga staništa žaba u okolici toga mjesta.
Treći dio priručnika, Lektorska prva pomoć, sadrži "podrobniji popis izvora koji mogu pomoći svakomu tko lektorira ili želi naučiti lektorirati", od popisa šesnaest mrežnih izvora Instituta za hrvatski jezik s kratkim opisom, preko popisa suvremenih pravopisa, gramatika, jezičnih savjetnika, općih i posebnih rječnika i terminoloških izdanja, abecednog kazala primjera iz Lektorskih bilježaka, do popisa bibliografskih jedinica za koje su procijenili "da bi mogle biti od pomoći lektorima u njihovu svakodnevnom radu, ali i istraživačima koji bi se detaljnije željeli upoznati s literaturom o lektorima te s njima povezanim pitanjima".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....