Ugledna profesorica: ‘Hrvati su se silno uzbunili na tobožnje srbizme, sad nas je strah vlastitog jezika, ‘mučavi‘ smo govornici‘

Lektorica hrvatskoga jezika Nives Opačić na tribini Društva hrvatskih književnika (DHK) u srijedu je izjavila kako je u Hrvatskoj devedesetih godina primitivno nametanje nekih stvari u jeziku dovelo do toga da smo postali "mučavi" govornici pa zbog toga imamo strah od jezika.
Ustvrdila je kako su Hrvati od početnoga entuzijazma postali žrtve vlastitoga jezika pa se u njih usadio nevjerojatan strah da će izgovoriti svoje riječi na nepravilan odnosno pogrešan način.
Kao posljedicu toga straha, ocijenila je, i danas imamo, na primjer, u službenim glasilima, na radiju na televiziji naglaske kojih nema nigdje. To nisu regionalni naglasci, a slušamo ih samo zato što su "oni načuli nešto" o naglascima, rekla je Opačić i dodala kako je lako to što tako govore ljudi koji ih govore, ali je problem kad tako govore i novinari koji ih pitaju.
"Mi smo devedesetih godina svjedoci velikoga uzleta u hrvatskom jeziku, a kad nešto jako naglo skoči, onda je sva prilika da će i pasti", rekla je lektorica i dodala kako su se u tom velikom skoku nametnuli neki ljudi koji su proglašavali: ovo je hrvatsko, ovo nije hrvatsko.
Naglasila je kako su se ti ljudi silno "uzbunili na tobožnje srbizme" te dodala kako su se u tom dijeljenju riječi dogodile velike pogreške i da se tada javio strah.
Na pitanje kako komentira hrvatsku jezičnu putanju od euforije do ravnodušnosti, odgovorila je kako su te putanje manje-više stalne u hrvatskom jeziku. Ako gledate još od Andrićeva "Braniča jezika hrvatskoga" iz 1912. pa jezičnih savjetnika između dva rata, sve do Jugoslavije i u postjugoslavensko vrijeme, kao i u vrijeme hrvatske samostalnosti, možete vidjeti kako se stalno javlja isti uzorak.
Najprije je, smatra, bilo veliko oduševljenje što je došlo nešto novo, međutim, vrlo se brzo to raspline jer jezik nije balon.
Za Brodnjakov "Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika" rekla je da je to knjižurina u koju je utrpao sve i svašta, što nije bilo potrebno pa ispada da su ogromne razlike između hrvatskoga i srpskog jezika. Razlike u knjižici Guberine i Krstića iz 1940. svedene su na puno manji opseg i bile su primjerenije, ocijenila je lektorica.
"Mi smo u uz jezično i obrazovno zapušten narod upali u novu situaciju", napomenula je i dodala kako bi, da su se držali Jonkeove "elastične stabilnosti" znali da ono što je nekad bilo, nije nužno bilo i loše. Poručila je kako o jeziku treba razmišljati, treba ga promišljati, učiti, voljeti, uspoređivati i tragati.