Umro je posljednji Titov prevoditelj, u 96. godini. Imao je nevjerojatan život...

Srpski književnik Ivan Ivanji, koji je od polovice šezdesetih do 1979. godine bio prevoditelj za njemački jezik Josipu Brozu Titu, o čemu je pisao u političkom putopisu "Pisma iz Havane" (1984.) i u memoarima "Titov prevodilac" (2005.), preminuo je u 96. godini života.

"Preminuo je na Dan pobjede nad fašizmom tamo gdje je prije 80 godina iz Novog Sada kao Židov bio deportiran da umre - u Weimaru", piše, među ostalim, "Vreme", za koje je Ivanji pisao.

Ivanji je rođen u Zrenjaninu, u židovskoj liječničkoj obitelji. Živio je, kako je rekao u emisiji "360 stepeni" na N1, "građanski dosadno". Otac ga je upisao na francuski i violinu, a njegova je prva pobuna, priznao je kroz smijeh, bila pobuna protiv violine. Roditelji su mu 1941. godine ubijeni, a on je zahvaljujući strini prebjegao u Novi Sad, gdje su ga 1944. godine, kao petnaestogodišnjeg dječaka, uhitili te je završio u logorima Auschwitz i Buchenwald.

Kako je ispričao, uhitila su ga trojica agenata. Dok su ga vodili kroz grad, osjećao se, prisjetio se, "ponosno". Kako je imao mađarske dokumente i nije nosio nikakvu traku, netko ga je, bio je uvjeren, prokazao. Vlakom je odveden do Subotice te je smješten u improvizirani logor, nakon čega je prevezen u Baju. Tamo su ga preuzeli SS-ovci, koji su ga "strpali" u vagon kao iz američkih filmova. Što je uslijedilo, Ivanji se nije sjećao, a sjećanja koja je zadržao nastavljaju se dolaskom u Auschwitz. Sjeća se i pomisli da je dobro što je bio sam jer je obiteljima bilo teže.

Nakon Auschwitza završio je u Buchenwaldu, u koji je poslije u životu, otkrio je, odlazio jednom do dvaput godišnje te ga nazivao svojim "drugim domom".

U Buchenwaldu su, pripovijedao je, prvo bili u logoru sa šatorima, gdje su vladali "glad i strah", onda su ih prebacili u "radni komandos" u Magdeburgu, gdje su pravili velike bunkere. Ni u Buchenwaldu ni u Magdeburgu se, kako je rekao, nije moglo "ubijati na veliko", pa su iz Buchenwalda ljude slali u Auschwitz, no njega su u pisarnici zamijenili i tako mu je život spašen.

Jasno se sjećao i oslobođenja. Naime, dok je boravio u podlogoru Buchenwalda Langenstein-Zwieberge, postojali su veliki logor u kojem su kopali tunele i jedan mali logor, gdje su bili stručnjaci, majstori, koji su bili malo bolje hranjeni. Jedne noći SS-ovci su nestali i začula se topovska paljba. Došli su Rusi i vratili se s kunićima za jelo. Sutradan su Ivanji, književnik Hans Günther Adler te još jedan zarobljenik izašli iz logora i naletjeli na Amerikance.

Nakon Drugog svjetskog rata vratio se u Novi Sad te se ponovno susreo sa stricem, koji je, kako je ispričao, zamalo pao u nesvijest od šoka što ga vidi jer je vjerovao da je mrtav. Završio je arhitektonski smjer Građevinske tehničke škole. Planirao je studirati arhitekturu te na fakultetu predavati nacrtnu geometriju kao filozofiju prostora. Uopće nije namjeravao postati novinar. Završivši tečaj za nastavnike, s devetnaest je godina postao nastavnik Srednje tehničke škole. Dok je radio kao nastavnik, preveo je i "Jamu" Ivana Gorana Kovačića, koja ga je jako potresla. Djelo je i dramatizirao i preveo na njemački. U Beogradu je prijevod pokazao Otu Biheljiju koji je predložio da postane pomoćnik generalnog tajnika Saveza književnika Jugoslavije, čiji je predsjednik bio Ivo Andrić, a potpredsjednik Miroslav Krleža. Premješten je i u redakciju lista Omladina, gdje je postao novinar.

Tijekom života bio je i umjetnički ravnatelj Savremenog pozorišta u Beogradu te zamjenik upravitelja Narodnog pozorišta. Tijekom revolucije 1956. godine izvještavao je iz Budimpešte, o čemu je pisao u romanu "Jedna mađarska jesen" (1986.) i publicističkom djelu "Mađarska revolucija 1956." (2007.). Od polovice sedamdesetih radio je i u diplomatskoj službi. Od 1974. do 1978. bio je ataše za kulturu i tisak u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu.

Autor je 26 romana, nekoliko zbirki pripovijedaka, knjiga poezije, a pisao je i drame, dječje knjige, eseje i memoare. Na njemački je prevodio Kiša i Albaharija, a s njemačkog, primjerice, Bertolta Brechta i Güntera Grassa.