CEES NOOTEBOOM

VELIKI EUROPSKI KNJIŽEVNIK U RAZGOVORU ZA JUTARNJI 'Ne sjetimo li ih se, mrtvi će naći način da nas podsjete na sebe'

 Damjan Tadić / EPH
Nooteboom je u Zagreb stigao na poziv svoga hrvatskog izdavača Frakture i nastupio pred punom dvoranom Muzeja za umjetnost i obrt

Za razliku od njemu omiljenih Prousta i Nabokova, Cees Nooteboom pisac je pokraden za sjećanja, mnoga bitna, formativna, ona iz ranog djetinjstva; ali i kasnije, kaže u intervjuu za Jutarnji, kroz život pamti uglavnom supstancijalno, a puno toga zaboravlja. U svojim “Pismima Posejdonu” zaboravljanje naziva odsutnim bratom pamćenja.

“Kad je nizozemski muzej literature radio veliku izložbu o meni, otkrili su, kopajući po faktografskim detaljima, da su se moji roditelji u nepunih osam godina, između moga rođenja i početka rata, selili osam puta. Prvi put sam to čuo. Nisam ništa pamtio. S tom sam informacijom pohrlio majci, pitati je je li istinita.

Prvo sjećanje

Zanijekala je, a onda, kad sam joj dao listu s adresama, potvrdila. Prvo što pamtim je prvi dan rata, bombardiranje nedaleko naše kuće, pored Haaga. Bombardirali su jer je u blizini nas bila vojna baza. Otac je iznio stolicu na balkon da gleda... Ja sam se toliko tresao da su me polili vodom. To pamtim. I onda rijetko što, sve do 12., 13. godine. Zaboravio sam razvod roditelja, rat, evakuaciju, selidbe...”

Majka se nakon rastave preudala za gorljiva katolika koji je posinka poslao da se školuje u katoličkim školama. Život bi mu bio bitno drugačiji da je, na pragu zrelosti, kad je poželio biti trapistički redovnik, u tome i ustrajao. Što ga je navelo da se predomisli? “Trenuci mira u samostanu… brzo sam shvatio da to nije za mene. Kad sam došao, opat me primio, iako mi je u očima vidio da u meni nema trapističkog redovnika, dao mi je šansu. No rzo sam postao znatiželjan vidjeti što se događa s ostatkom svijeta… a trapističko je pravilo da, ako uđeš u red, cijeli si život u istom samostanu. Više nisam prakticirajući katolik, no uvijek volim pogledati samostane.” To se ponešto ćuti u njegovim “Skitnjama do Santiaga”, zapisima s hodočašća po Španjolskoj koje je Fraktura izdala prošlog ljeta.

Otkad se otisnuo iz samostana, proputovao je svijet. Koje je najspiritualnije mjesto što ga je vidio? “Nisam siguran za točno mjesto, ali to je vjerojatno priroda. Šuma. Možda negdje u Španjolskoj, može biti na različitim mjestima. Možda pored Sjevernog pola. Bio sam po japanskim budističkim hramovima, u Benaresu… Najspiritualnije mjesto ili trenutak može biti dok čitam kakvu upečatljivu poeziju, gledam snažnu sliku, dok šećem, ili u pustinji. U pustinji je vrlo intenzivno jer tamo nema ništa između tebe i horizonta. Na koncu, spiritualno mjesto jest u tebi samom.”

Pisanje na putu

I natrag na pamćenje, odsutnost kojega ga ponešto frustrira, spontano prepričava anegdotu kako mu je ponekad teško i s vlastitim djelima koja, također - zaboravlja. “Bio sam gost na nekom BBC programu o knjigama koji ima veliku slušanost širom svijeta. Stigla su pitanja iz Ugande, Venezuele, Kalifornije, Zimbabvea... U jednom trenutku su me pitali bih li pročitao poglavlje iz knjige koju posebno vole, opisali mi sadržaj. Meni to nije bilo poznato. Pomislio sam ‘O, što ću sad? O čemu to pričaju?’, u tom su mi trenutku pružili ‘Priču koja slijedi’, otvorenu na spomenutu poglavlju...”

Piše i dok putuje, makar intenzivnije piše u onih nekoliko mjeseci što ih godišnje provodi u osami u Njemačkoj, pa na španjolskom otoku. Jučer ujutro, probudivši se u zagrebačkom hotelu, u svoj je dnevnik zapisao ponešto o smrti i pamćenju. Kazao mi je to upitan da li i on, poput naratora u priči “Paula” objavljenoj u “Noću dolaze lisice”, vjeruje da mrtvi, ako ih predugo ne spominjemo, ako ih se ne sjećamo odviše često, nađu načina da nas podsjete na sebe, recimo - tako da slučajno naiđemo na neku njihovu fotografiju ili tako da naletimo na poznanika koji ih spomene... “Slučaj je htio da su mi u zadnja dva dana prevoditelji i u Sloveniji i u Hrvatskoj pričali o prijateljima, nizozemskim autorima koji su mrtvi i osjetio sam da, makar mrtvi, dok tako govore o njima, postaju gotovo živi. To je manje misteriozno podsjećanje na mrtve od onoga što spominjete u mojoj priči. Ali, da, vjerujem da ima puno načina na koje nas mrtvi podsjećaju na sebe.”

Putujući svijetom, zajedno sa suprugom, fotografkinjom Simone Sassen, napravio je monografiju o grobovima 83 pjesnika, pisca, filozofa… “Ideja je došla spontano. Bili smo u Parizu i posjetili Proustov grob, jer on mi je omiljeni pisac. Doduše, tu spadaju i Borges i Calvino i Nabokov. Bilo je i drugih grobova koje smo htjeli vidjeti, poput Strindbergova, Puškina. Tako je krenulo…

Roth i plastična ruža

Dogovorili smo se da s grobova ništa nećemo maknuti ni dodati, da ćemo ih fotografirati kakvi jesu. Nabokov je pokopan sa ženom, i to je veliki grob. Na njemu je bila nekakva plastika, kao da je netko bacio smeće iz auta. Kad sam bolje pogledao, vidio sam da je to igraća karta s nečim što je bilo povezano sa šahom, jer je Nabokov bio odličan šahist. Na grobu Josepha Rotha bila je ruža, vrlo kičasta… i tako smo ga slikali. Na koncu je izdavač kazao: ‘O, to je krasno, s ružom, hoćemo to na naslovnicu staviti?’ ‘Ne’, viknuo sam…

U latinskim zemljama odnos prema grobljima je pomalo animistički. Ljudi donose svakakve stvari, na grobu peruanskog pjesnika Cesara Valleja stajale su rukavice, cigarete, kemijska olovka… Na Cortázarovom grobu je boca alkohola. Na grobu Antonia Machada, velikog španjolskog poete koji je umro u egzilu, s pogrešne strane granice, u Francuskoj, stajala je kutija za pisma.

Pisma pokojniku

Otvorio sam i pogledao, unutra je bilo najmanje deset pisama. Što ljudi misle? Da oko ponoći Antonio Machada dolazi, uzima pisma, čita i odgovara? Na grobu Samuela Becketta ostavili su nekakav triler. Stvarno, što ljudi misle kad ostave te stvari?”

Komentiramo jutarnje vijesti na radiju, Slovaci odbijaju primiti izbjeglice. Kroničar ujedinjene Europe, koji je za nju, ujedinjenu, uvijek gorljivo navijao kaže: “Ako su zemlje istočne Europe ušle u EU i prihvatile povlastice, mislim da je u redu da s tom EU dijele i loše strane zajedništva. Europa traži od Slovačke da primi svega 800 izbjeglica, to je ništa na nekoliko milijuna Slovaka. Slušam što se događa u Mađarskoj, Češkoj... Moguće da će se Europa ponovo jednog dana podijeliti. I drago mi je da sam dovoljno star da to vjerojatno neću dočekati. Vjerovao sam jako u ideju Europe, posebno zbog Istoka. Jer sam mišljenja da je ta linija podjele s Jalte umjetna i užasna i da nam je mjesto skupa.

Uvijek me zanimala, primjerice, mađarska i poljska literatura. Osjećao sam da je to jedan kontinent, koji su podijelili na dva.”

Internet je omogućio Trumpa

“Svijet ne djeluje kao optimistično mjesto. Pogledajte Sjedinjene Američke Države i Trumpa. Šokantno ga je slušati, šokantno jer je to što govori - apsurdno, ridikulozno, groteskno, a ipak mu prolazi.

Mislim da je internet dosta pridonio tome da sad ljudi mogu reći stvari koje se prije nisu mogle čuti u javnosti.

Internet nam je dao pseudo demokraciju i sad svatko može reći što god želi, pa čak i gluposti poput Trumpovih koje onda ponavljaju drugi i glupostima daju opasnu dodatnu snagu.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 01:48