Vječna priča o potrazi za smislom, ali u drukčijem ruhu

Godinama susrećem uvaženog prevoditelja s njemačkog i engleskog jezika Andyja Jelčića, na prevoditeljskim susretima i knjiškim događanjima, i godinama mi on već u prvim rečenicama “prijeti” svojom knjigom koju samo što nije završio.

I kad sam polako već došla u onu fazu u kojoj ništa ne vjerujem svome sugovorniku Jelčiću, uspio me demantirati, prvim od (navodno) dva naslova kojima će se pokušati pozicionirati na recentnoj proznoj sceni. Iskreno, ta me činjenica razveselila i prije čitanja romana, ne samo zbog vraćanja povjerenja u “prijetnje” sugovornika Jelčića, nego iz drugog razloga. Posljednjih desetljeća, naime, često smo se susretali sa sintagmom novinar-pisac, nastalom zbog činjenice da je velik broj respektabilnih autora proze profesionalno vezan uz medije, što je dakako toliko logično da se ne bi trebalo posebno naglašavati.

No, sintagma prevoditelj-pisac, krovna oznaka pod koju treba smjestiti i Jelčića, mnogo je manje eksponirana, premda gledano iz kutka povijesti književnosti i njezine suvremenosti, svakako to zaslužuje. Izvrstan prevoditelj, što Andy Jelčić jest, o čemu svjedoče ne samo zadovoljni čitatelji i kritičari, nego i visoke nagrade za prevoditeljski rad, onaj je koji itekako zna i umije s jezikom i stilom, na kraju krajeva prevoditeljeva se kvaliteta i očituje u tome koliko je sposoban u svoj jezik transformirati književno djelo da bi ono funkcioniralo jednako književno kao u originalu. To i razlikuje one prevoditelje koji svoj posao obavljaju mehanički, od iznimnih primjeraka branše u kakve Jelčić svakako spada.

Roman “85.000” ne iznevjeruje Jelčićeve prevoditeljske standarde; radi se o visokopismenom proznom tekstu koji odlikuje iznimna “stabilnost” pripovijedanja, bez padova i praznih mjesta, s laganom ironijskom distancom koju pripovjedač u 1. licu njeguje prema sebi i svijetu koji ga okružuje. Tema je pomalo luckasto-neobična, barem u smislu odmaka od domaćih geografskih koordinata u - pazi sad! - Irak, gdje će glavni junak završiti kao vozač kamiona u jednoj američkoj tvrtci. No, ako smo posve realni, zapravo tu nema ničeg neobičnog jer glavni je junak samo na drugom terenu, po svemu ostalome on je potpuno naš čovjek. Upravo taj dio koji ga pozicionira u prostor i vrijeme, tematizira razloge zbog kojih se odlučuje uzeti tih 85.000 godišnje i uputiti u nepoznato na privremeni rad, više je nego indikativna ministudija ne samo jednog literarnog karaktera, već i onog o čemu ovdje nema mnogo riječi, ali je itekako čitljivo.

Glavni je junak, naime, nezavršeni student povijesti i arheologije, Ludbrežanin koji se okušao u Zagrebu i pri tome osim studija uprskao i brak s dugogodišnjom djevojkom i bilo kakvu normalnu egzistenciju koja podrazumijeva zarađivanje novaca za život. No, više od te “socijalne” komponente koja svakako nije zanemariva, glavni se junak odlučuje na promjenu i odlazak kako bi si osigurao određeni stupanj slobode, odmaknuo se od gubitničke pozicije, dokazao kako je sposoban za nešto osim permanentnih promašaja. Pozicija iz koje dolazi i za kojom, kao ni za vijestima iz domovine, ne žali, dovodi ga u grad Sulejmaniju, u situaciju u kojoj bira all zones kao varijantu u kojoj će se kretati kao vozač, u napeto područje u kojem raditi za Amerikance svakako nije preporuka za dug i miran život.

I što će se tu dalje zbivati, pitate se? Uspostavit će zanimljiv i neočekivano “pun” odnos s dvojicom suvozača, koji sa sobom donose vlastite priče o dolasku, spetljati se s dilerom, konzumirati droge, biti otet, u jednom trenutku se osjetiti sretnim, ponovo pasti u nevolje i na kraju odlučiti ponoviti sve to ispočetka. Čitav taj procest “čišćenja” od prošlog života, da bi se zaprljalo drugom vrstom prašine novoizabranog, praćeno je dionicama u kojima dominiraju snovi i halucinacije glavnog junaka, što vrlo pomno zadire u njegove “napukline” zbog kojih mu se čini kako mu prestaju samo “slivnik, sumrak i mir vječitog neuspjeha”.

Ono što je Jelčić svakako uspio ovim svojim romanom mnogo je više od sklapanja dinamične priče i uvjerljivog glavnog junaka. To je jedna od onih gotovo vječnih priča, samo upakirana u drukčije ruho - priča o pojedincu u potrazi za smislom, u bijegu od vlastitih slabosti, u preslagivanju vlastitih ideala. Istovremeno, scena na kojoj se zbiva progovara nenametljivo ali mnogo o kulturološkim razlikama, ali i domovinskom paketu koji nosimo sa sobom i ponekad čak bude i koristan, kao u ovom slučaju: “S obzirom na to da nije čitao ‘Travničku kroniku’, nije pomislio da cestama uvijek dolazi neprijatelj.” Sitne duhovitosti, ironične strelice i ono u međuredovima svjedoči o kultiviranosti i obrazovanosti pisca, koji zbog tog svog intelektualnog paketa srećom nije postao dosadan.