VOAJERSKI PRISTUP EROTSKOJ LITERATURI Istina o muško-ženskim odnosima i iskren uvid u mušku stranu 'pisca prostih priča'

Novu knjigu Pere Kvesića možda bi najbolje bilo početi čitati od kraja, odnosno epiloga. Na tom se mjestu našao ozbiljan autorov esej ne samo o tome što je bio poticaj za pisanje 'prostih' priča koje smo upravo pročitali, nego i o mnogo važnijoj temi, pojednostavljeno rečeno, kako je i zašto u Hrvatskoj iščezao erotski tisak i erotika općenito, čemu je pridodan i jedan davni, neobjavljeni esej pod naslovom 'Rekonstrukcija iskonske seksualnosti'.

Pero Kvesić, osim što iz prilično dobro znanih razloga ima mnoštvo neobjavljenog materijala koji naknadno izlazi među čitatelje u raznim formama i prigodama, ima još jedno opće mjesto svoje profesionalne karijere. Kvesić i erotika, naime, vole se javno već dugi niz godina. Osim što je u svojoj turbulentnoj novinarskoj karijeri bio urednikom magazina Erotika i pisao erotske priče za drugi važan magazin Start, u njegovoj se prozi oduvijek prepoznavao interes upravo za tu tematiku. 'Pisac prostih priča' tako, na neki se način izravno i nadovezuje na njegovu knjigu 'Uspomene urednika erotskog magazina' objavljenu davne 2002. u kojoj glavni junak, dakako urednik u erotskom magazinu, ulijeće iz jedne u drugu, detaljno opisanu seksualnu avanturu, često inspiriranu stvarnim događajima. U međuvremenu Kvesić je objavio još podosta knjiga u kojima se odmakao od svoje the teme i pozabavio drugim stvarima, premda je taj erotski začin gotovo u svima njima prisutan u većoj ili manjoj mjeri.

Kao i uvijek, 'Pisac prostih priča', s intrigantnim podnaslovom 'nedirnute ljubavnice i nezaboravna tucanja', pisan je onako kako Kvesić inače piše – na rubovima fictiona i factiona, na rubovima literature i novinske kolumnistike. Na tome rubu, ili uz pomoć toga spoja, i ovom prilikom nastaju vrlo čitke i zavodljive priče u kojima čitatelj preuzima voajersku ulogu, i to u najmanje tri kategorije.

Kao prvo, budući da je primarno riječ o erotskim pričama, bez obzira na to što neki od opisanih događaja ne završavaju onako kako bi akteri i čitatelji htjeli, dakle u krevetu, čitatelj je postavljen u klasičnu voajersku poziciju iz koje s uzbuđenjem prati junakove avanture usmjerene isključivo u tome, erotskom smjeru. No naš pisac, premda piše 'proste priče' koje imaju svoje žanrovske zakonitosti, zapravo ne piše klasičnu, pravolinijsku erotsku literaturu.

Zbog toga čitatelja postavlja u sljedeću voajersku poziciju, a to je ona u kakvoj se obično nađemo kad čitamo tekst koji prepoznajemo kao neku vrstu autobiografskog. Jer, glavni je junak ovih priča samo i isključivo baš Kvesić koji se kroz njih razotkriva (ili barem nimalo ne skriva) u svim privatnim i profesionalnim smislovima. Tako kroz priče koje imaju svoj erotski zaplet susrećemo mladog Kvesića u punoj snazi (u svakom smislu), studenta, pisca i novinara, razočaranog Kvesića, pa onoga bez posla, pa Kvesića blogera, pisca i fotografa, na kraju krajeva i supruga i oca, današnjeg Kvesića. Kroz priče kojima je želio pokazati kako se piše i koliko je važna erotska priča za zdravlje jedne literature, na neki nas je način proveo i svojim vlastitim životom, ne načinivši od vlastita lika i djela spomenik, nego šarmantno ukazavši na vlastite vrline i mane, uspjehe i totalne poraze. Nema čak ni veze jesu li oni vezani uz neuspješnu seksualnu avanturu ili propast magazina kojem je bio urednik.

I tako dolazimo i do treće voajerske pozicije u koju je čitatelj postavljen u kontaktu s ovim pričama, a ona se tiče laganog i neforsiranog prolaska kroz bližu nam prošlost, jer su događaji o kojima ovdje pripovijeda Kvesić razmješteni u vremensko razdoblje koje obuhvaća nekih četdesetak godina; negdje od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Zanimljivo je primijetiti kako se na rubovima ovih erotskih priča zapravo ocrtavaju različiti svjetonazori, trendovi, pa i ideološke potke, ali jedno ostaje bez obzira na okolnosti posve isto - ona 'iskonska seksualnost' o kojoj Kvesić piše u završnom eseju.

'Pisac prostih priča', kao ni jedna druga knjiga Pere Kvesića, ne spada među knjige velikih pretenzija ni raskošnog pripovijednog umijeća. 'Ima priča koje moram zapisati upravo zato što su istinite, premda bi im se - očitavajući ih kao fikciju - moglo štošta zamjeriti', zapisat će Kvesić i biti prokleto u pravu. No, istina o muško-ženskim odnosima i iskren uvid u mušku stranu priče nisu samo simpatični, nego i vrlo dragocjeni, gotovo kao knjige autorice na koju se referira u svom spomenutom eseju, Nancy Fridey. To je Kvesićev 'tajni vrt'.