Tea Tulić i kad piše prozu piše poeziju. Naizgled nedugačak roman "Strvinari starog svijeta" (OceanMore) obimno je štivo, traži polagano čitanje. U njemu filigranski pripovijeda o odnosu kćeri, mlade žene "koja u dugoj tamnoj kosi nosi nekoliko prvih sijedih", čiji dlanovi mirišu na mandarine, i oca, koji je davno prošao ratište, koji se prehranjuje od mora i ribolova. Kad kći vodi u ribanje, traži od nje da se vjetra ne boji: "-Neka te tuče vjetar, hoću da budeš budna u životu." Njezina pripovjedačica, u romanu kći, pripovijeda i o smrti, životu u neimaštini, nasilju, samoći ... Nježno crta opor život, suptilno govori o njegovim mijenama. "Strvinari starog svijeta" nedavno su nagrađeni tportalovom nagradom za roman...
STRAŠNO ISKUSTVO
‘Vozila sam se kroz Učku prema Rijeci. Sjedeći za volanom, negdje na pola tunela, odjednom nisam više osjećala noge i ruke...‘
Nova književna zvijezda Tea Tulić koja je nagrađena za roman ‘Strvinari starog svijeta‘ (OceanMore) govori o svojim strahovima, o rodnoj Rijeci, o tome kako treba učiti voljeti ljude...
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....