Zašto sam napravila strip o seksualnom nasilju

Ima tome pet godina da je nekoliko švedskih nevladinih udruga, ne bi li ojačali borbu za rodnu ravnopravnost u po tim pitanjima ionako od svijeta daleko odmaknuloj Skandinaviji, svim švedskim šesnaestogodišnjakinjama podijelilo knjigu “Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje” nigerijsko-američke spisateljice Chimamande Ngozi Adichie. Nakon što sam pročitala u nas nedavno objavljen grafički roman Marije Stoian “Shvati to kao kompliment” koji govori o seksualnom nasilju, pada mi na pamet da bi bilo sjajno kad bi po hrvatskim školama djevojčicama i dječacima pri kraju osnovne škole podijelili upravo tu knjigu.

Rumunjsko-britanska stripašica Maria Stoian napravila je grafički roman u kojem je dvadeset priča o seksualnom nasilju. “Shvati to kao kompliment” bavi se temom koja je sve samo ne kompliment, a Stoian se toga uhvatila iz vlastite frustracije, nakon što je i sama doživjela napastovanje.

“Shvatila sam koliko je oko mene onih koji ne vide da je seksualno nasilje ozbiljna tema. Neposredno prije nego što sam krenula raditi na ovoj knjizi imala sam posao u jednoj galeriji i tamo redovito bila izložena neugodnim napasničkim seksualnim komentarima i aluzijama mog šefa. U to sam doba studirala, bio mi je dvadeset. O tome kako se ponaša šef i što mi govori ponekad bi se žalila prijateljima, nekim od kolegica i kolega sa studija. Među njima je bilo ljudi koji su me saslušali, podržali i pokušali mi pomoći, ali bilo je i onih koji su govorili da sam ‘preosjetljiva’, da pretjerujem, da se opustim. Pogotovo kolege na poslu, govorili su mi da je možda bolje da šutim, jer taj napasnik bio je naš šef. To me jako razljutilo, jer tada sam iz prve ruke, na vlastitoj koži, shvatila koliko je rašireno nijekanje seksualnog nasilja, prešućivanje toga. Pri tome sam svjesna da sam ja zapravo i ‘dobro’ prošla, jer to nasilje u mom slučaju nije eskaliralo, zadržalo se ‘samo’ na riječima. Ovim stripom htjela sam pokazati ljudima koji mi nisu vjerovali da to ‘nabacivanje’ i ‘dobacivanje’ jest problem, i to baš veliki problem. Da ne govorimo o slučajevima kada to eskalira u nešto gore”, rekla je u intervjuu za Jutarnji list autorica.

Rumunjsko-britanska stripašica Maria Stoian napravila je grafički roman u kojem je dvadeset priča o seksualnom nasilju. Toga se uhvatila iz vlastite frustracije, nakon što je i sama doživjela napastovanje. Priče se temelje na autentičnim iskustvima

Dvadeset priča iz romana baziraju se na autentičnim svjedočanstvima žrtava. Stoian ih je uglavnom skupila kao anonimna svjedočanstva, poslana su joj mailom. Neka od njih stigla su i u obliku intervjua. “Proces prikupljanja bio je neprekidan razgovor i dijeljenje iskustava, uvijek kao nastavak na rečenicu: ‘Hej, to se i meni dogodilo’”, kaže Stoian.

Priča broj jedan pripovijeda o petnaestogodišnjoj djevojčici koju u gužvi podzemne željeznice Barcelone, za usijana ljetnog dana, dok na sebi ima suknju, pipaju dva para nepoznatih ruku, zavlače joj prste oko vagine… Očajna je, ne znala ni tko stoji iza toga, svi putnici izgledaju kao da ništa ne primjećuju, gura te ruke dalje od svojeg tijela, ali one se vraćaju, klize po njezinoj goloj koži.

Proces prikupljanja priča bio je neprekidan razgovor i dijeljenje iskustva. uz rečenicu: hej, to se i meni dogodilo!

Strip Marije Stoian

Priča broj dva je priča mladića kojega je u parku seksualno iskoristio poznanik s kojim ga je upoznala prijateljica.

Šef me je napastovao seksualnim aluzijama i komentarima. kolege su mi govorili da sam - preosjetljiva

U “Shvati to kao kompliment” je i priča djevojke kojoj su na tulumu u piće podmetnuli drogu pa se ujutro probudila u krevetu s nepoznatim joj dečkom čije su ruke klizile po njezinu tijelu.

Stoian je ilustrirala i ispripovijedala i priču turistkinje koju su više puta pipkali i napastovali u gužvi na njujorškom Times Squareu. I priču djevojke koju je pokušao silovati dečko njezine prijateljice, a potom nju pred prijateljicom optužio da je ona ta koja ga je mamila na seks.

Više je primjera verbalnog seksualnog nasilja, stranaca na autobusnoj stanici, pred dućanom koji dobacuju komentare, jer misle da žive u kulturi u kojoj se to podržava, jer to “treba shvatiti kao kompliment”.

Kolega iz razreda nakon par zajedno popijenih pića siluje maturanticu, tu je i, vjerojatno, priča autobiografskih momenata o šefu ili kolegi na poslu koji ne prestaje sa seksualnim aluzijama na koje se drugi, kad se žrtva požali - smiju. Stoian donosi i priču mladog muškarca, žrtve, ostavljena djevojka ne može podnijeti kraj veze pa se bivšem noću uvlači u stan, usnulog ga napastuje u krevetu.

Svaka se priča i stilom razlikuje, neke su posve lišene teksta, neke pak relativno opširno tekstualno narativne.

Ali, razlikovali su se i ljudi koji su ih doživjeli.

“Neki su mi ono što im se dogodilo ispričali na više stranica, drugima je za to trebalo svega par krnjih rečenica. Čak i kad tako, mailom, dobivate tuđa svjedočanstva, svako je drugačije, svaki taj glas je posve osoban, distinktivno drugačiji. Svatko od nas ima svoj način pripovijedanja, čak i kad to što ‘pripovijeda’ tipka na tipkovnici kompjutora.”

Niti jednu priču koju su joj poslali nije izostavila.

“Bilo bi teško da sam morala birati, da nisam mogla uvrstiti sve. Loše bih se osjećala, jer kakvu bih poruku time poslala ljudima koji su sa mnom podijelili svoje traumatične priče? Bi li to čuli kao da su nečije tuđe priče više vrijedne da budu ispričane negoli njihove? Osjećala sam da dugujem svim tim ljudima da ispričam njihove traume koje su imali hrabrosti podijeliti sa mnom. Neki su za to dugo skupljali hrabrost. Grafička novela ispripovijedana od mene daje još jedan sloj anonimnosti onome čija je ta priča izvorno, kome se doista dogodila”, kaže Stoian te dodaje: “Kad jedna od žrtava progovori često to ohrabri i druge da ispripovijedaju svoje iskustvo, zakotrlja se gruda koja se pretvori u lavinu. Lavina pak moguće da ima snagu mijenjati socijalni reljef društva u kojem je tako puno seksualnog nasilja baš i stoga što mnogi drže da je dio toga prihvatljiv, da je u redu verbalnim aluzijama kolegicu s posla, prijateljicu iz razreda, kolegu iz sportskog kluba pozivati na seks, slati im takve poruke.”

Žrtve često šute. Ponekad cijeli život traumu drže u sebi, zaključanu. Učine je još težom. “Oko nas je kultura koja nerijetko sudi žrtvu. Jedna osoba mi je kazala da joj je rođak kojem je ispričala svoju priču rekao da sigurno laže. Jedna je pak rekla da joj je prijateljica kazala da je vjerojatno na sebi imala nešto usko i kratko te joj održala predavanje o tome kako je bitno da se kao žena oblači tako da ne privlači previše pažnje. Bilo mi je to šokantno. Jer to je izrekla druga žena.”

Na kraju stripa autorica u par stranica ilustrira i svojevrsni vodič za pomoć žrtvama, govori o tome što možemo napraviti jedni za druge.

Prvo: Slušajte kad govore oni koji su doživjeli seksualno nasilje. Teško im je o tome pripovijedati, pa budite strpljivi i obazrivi. Te priče drugi često i ne čuju ili ne povjeruju u ono što čuju pa ih zato žrtve nasilja i prešućuju.

Drugo: Podrška. Pitajte kako možete pomoći, napravite to na način koji žrtvama najbolje odgovara. Moguće da u tom trenutku (još) nisu spremni za razgovor.

Treće: Promatrajte. Uočavajte znakove neugodnih ili potencijalno opasnih situacija. Previše ljubomorni partner koji izolira drugog. Stranac koji razgovara sa ženom ili djevojkom koja očito nije zainteresirana za njega, situacije u kojima jedna strana ne prihvaća “ne” bilo da je ono jasno izgovoreno ili implicitno.

Četvrto: Zaustavite, intervenirajte. Ako vaši prijatelji ili kolege imaju seksističke komentare prema nekome, reagirajte, recite im da je to verbalno nasilje.

Peto: Svaka žrtva seksualnog nasilja zaslužuje naći duševni mir. Nemojte se bojati potražiti pomoć - za to postoje udruge i institucije koje pružaju pomoć, telefonske linije, centri za krizna stanja… Ako i niste spremni o tome razgovarati, postoje ljudi koji su vam spremni pomoći na način na koji vam to najbolje odgovara.