KNJIŽEVNA PREPORUKA

Zašto svi obožavaju priče Franzenove omiljene spisateljice

ZAGREB - Usidjelice koje se izbore za nekoliko trenutaka konvencionalne sreće, blesave djevojčice koje zbog dosade rade okrutne stvari, supruge koje čeznu za preljubom ili živote provode u sjećanju na njih, muževi koji lojalnost pokušavaju dokazati kad više nisu u stanju doprijeti do onih kojima su se na ljubav obećali - široki je dijapazon ljudskih drama kojima se bavi Alice Munro u svojoj zbirci “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak” koja je u prijevodu Maje Šoljan objavljena u izdanju Naklade Oceanmore.

Zbirka omiljene spisateljice Jonathana Franzena lako bi mogla postati ona prijevodna proza koja pretendira na titulu jednog od najvažnijih ovogodišnjih prijevoda, barem sudeći po brzini kojom se usmenom predajom prenosi glas o njoj.

Premda je ovo prvi hrvatski prijevod “kanadskog Čehova”, Alice Munro nije nepoznato ime u okvirima svjetske književnosti, štoviše redovito se ubraja među najbolje svjetske autore i stalan je pretendent za Nobelovu nagradu.

Neobično za nekoga tko primarno piše kratke priče, taj nesretan žanr za koji je teško prihvatiti da je nešto više od stilske vježbe za roman, uz sve dužno poštovanje njezinim istaknutim pripadnicima.

Munro se, povrh svega, opsesivno bavi obitelji, ljubavlju i brakom - onim sferama života u kojima kao pisac konstantno plešete na rubu banalnosti i klišeja, a kao čitatelj nerijetko se osjećate kao da, barem kad je riječ o kvalitetnoj prozi, konstantno iznova slušate Beatlese i njihove stihove “All the lonely people, where do they all come from”.

Tematske preokupacije Alice Munro treba shvatiti doslovno, riječ je o tekstovima koje brak, veze i obitelj ne koriste tek kao puki paravan za kritiku društva, poziciju žene ili kapitalizma koji usisava samu srž čovjeka.

Svejedno, devet prevedenih priča Alice Munro kalorična su proza iskusne autorice koja dok piše o tome što se događa u domovima posve običnih, dosadnih ljudi koji vode obične, dosadne živote ispisuje prozu koju čitate s onom dozom uzbuđenja koja se veže uz žanrovsku književnost i uspijeva obraditi ono što obično smatramo romanesknom građom.

Njezina pozicija je ona pronicljive, pametne, iskusne, ponekad i okrutne žene koja priča živote vaših susjeda, prijatelja, kolega, prepune nekonvencionalnih obrata koje iznevjeravaju horizonte očekivanja. Ne zanosi se, nisi na sigurnom terenu - lekcija je koja se usvoji već na prvoj priči. “Čitati Munro znači svaki put saznati nešto o čemu nikad prije niste mislili”, takva je bila presuda žirija međunarodne nagrade Man Booker, svojevrsnog alternativnog Nobela dodijeljenog Munro. Kako pogrešno.

Čitati Munro znači čitati ono što ste itekako promislili, samo o tome nerado ili niste u stanju govoriti. Zato vas toliko i dirne kad netko te emocije tako precizno opiše.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 17:13