IVANA BODROŽIĆ: 'RUPA'

ZBOG OVE KNJIGE LOME SE KOPLJA Posljedice čitanja te nakupine užasa udaraju na isti način kao i one koje doživljavamo u zbilji

 Marko Todorov/EPH
Domovinski rat, Srbi i Hrvati, dvojezične ploče, politička korupcija, mafija, svega se toga Bodrožić dotakla u novoj knjizi

Strašna se graja podigla oko novog romana Ivane Bodrožić; jedni govore kako su se u njemu prepoznali, drugi su prepoznali one koji su se prepoznali, vrijeđaju ili glorificiraju, spisateljicu bi najradije izvrgli (ne samo) verbalnom linču ili je od njega branili. Uglavnom, postalo je jako vruće oko “Rupe”. Promatrajući sve to, moglo bi se nekome učiniti kako je književnost u ovoj zemlji važna kad jedan roman može uskovitlati strasti. No bez brige, u tim se raspravama uopće ne radi o literaturi. Ivana Bodrožić proteklih se godina svojim djelovanjem izložila sudu javnosti, pa je potpuno jasno da se na njezinom novom romanu moraju lomiti koplja ideoloških neistomišljenika, kao što se u duboko poraliziranom društvu lome oko svega, osobito ako su u pitanju teme kao Domovinski rat, krivnja, Vukovar, Srbi i Hrvati, dvojezične ploče, politička korupcija, mafijaške skupine i dr. A svega se toga Ivana Bodrožić dotakla u romanu koji je po žanru dinamični i napeti politički triler s više ubojstava i elementima romana s ključem (a koji to od romana koji se bave recentnim “rupama” zbilje nije na neki način s ključem?), pripadnik one dionice suvremene proze kakvu su utabali Jurica Pavičić “Ovcama od gipsa” ili Drago Hedl nedavnim uspješnicama. Svi su oni krenuli putem od stvarnih osoba i događaja prema fikciji, a jedino što bi nas u tome trebalo uznemiriti jest činjenica da živimo u svijetu u kojem je zbilji potreban tako lagani facelifting da se preobrazi u fikciju. “Rupa” je roman u kojem autorica doista književnost smatra vlastitim područjem borbe, ali ta njezina borba ona je protiv iskorištavanja lažnog domoljublja u svrhu vlastite koristi i ugrožavanja nečijeg života.

I tu doista, kako kaže, “nema dvije strane”, postoje samo dobro i zlo. A upravo njima ovaj roman, smješten u neimenovani ali prepoznatljivi Vukovar koji postaje arhetipom, nikako ne i samo-Vukovarom, obiluje. Novinarka Nora Kirin dolazi u grad sa zadatkom pisanja teksta o zločinu u kojem su žena i maloljetni ljubavnik i učenik, ubili njezina supruga. Norinim dolaskom otvaraju se brojne “rupe” njezinih privatnih i traumi jednog grada koji je u ratu platio najvišu cijenu, a u miru nastavio živjeti kao zatočenik nacionalne netrpeljivosti, političko-mafijaške hobotnice i najnižih strasti potpaljivanih još svježim masovnim grobnicama ugrađenim u temelje grada. Gradonačelnik, poduzetnik, ravnateljica gimnazije, lokalni političari, mafijaši, nekadašnji gorljivi sudionici ratnih sukoba s obje strane, demoralizirani stanovnici grada, od kojih su nekima fikcionalne biografije doista poznate iz crnih kronika, ali i dodatno fikcionalizirane – svi oni upleteni su u nekoliko fabularnih dionica koje se isprepliću u tome “srcu tame”, mučnoj, znalački uobličenoj atmosferi sublimacije svega onog najgoreg što je hrvatsko ratno, postratno i tranzicijsko društvo iznjedrilo kao svoju mračnu stranu čije posljedice osjećamo i na svojoj koži. Ivana Bodrožić svakako je ovaj roman napisala iz pozicije užasnutosti, s elementima koji nekome mogu djelovati kao provokacija. Ali, nije li osobina umjetnosti i ta da provocira, da se u njoj prepoznaju arhetipovi koji neki grad ili nečiji život čine “rupom”, traganje za istinom i pravdom dostižnom barem u literarnom svijetu?

“Rupa” svakako nije lagan roman, posljedice čitanja te nakupine užasa koja se događa njegovim likovima nisu nepoznate, ali udaraju na isti način kao i one koje doživljavamo u zbilji. Nije to niti roman bez mana; za moj ukus odnos Nore, čiji je otac ubijen na početku rata zbog svoga mirotvorstva, i Marka, bivšeg srpskog rezervista, pomalo je ishitreno i plošno izveden, kao i pronalazak ubojice njezina oca i osveta kojom konačno popunjava jednu od rupa u svome životu, bez obzira na posljedice. Nisu niti one dionice u kojima prevladava objašnjavačko-docirajuća gesta (o muško-ženskim odnosima ili uzrocima nekih događaja) najbolje srasle s ostatkom romana, a netko će se sigurno “zapiknuti” i za imena nekih likova koja su tek neznatno izmijenjena u odnosu na stvarna.

No, “Rupa” je roman koji se morao napisati upravo zato da podsjeti kako ne postoje svetinje zbog kojih bi trebalo zaobići osnovne moralne postavke, kako nikada, pa ni u ratu, ništa nije crno-bijelo, a šutnja ne dovodi do toga da zločini nestanu. Za njegovo je pisanje trebalo prilično građanske i spisateljske hrabrosti, a to je ono čega ovoj autorici ne nedostaje. I doista ne razumijem zbog čega bi nekome trebalo biti neugodnije kad se njegovi mehanizmi ponašanja uobliče u fikciju, nego kad ih koristi u zbilji. No, zato znam kako ovo definitivno nije roman za one koji misle kako je EKV, čiji se stihovi koriste kao naslovi poglavlja, samo nekakva tamo srpska rock grupa iz prošlosti. Još uvijek se nadam da su takvi ipak u manjini.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 07:53