KOLIKO SMO DALEKO OD UTOPIJE? Postoji nada u bolje sutra, ali ono će izgledati potpuno strano

Prva epizoda 'Zvjezdanih staza' autora Genea Roddenberryja emitirana je na današnji dan prije točno pola stoljeća. Serija je od tada prerasla u fenomen koji je imao izrazito velik utjecaj na društvo, kulturu, znanost i tehnologiju. No, uz sav njen utjecaj, ostaje pitanje koliko smo kao društvo daleko od njezinih utopističkih ideala.

Znanstvena fantastika kao žanr može se promatrati kao moderna verzija Ezopovih basni - edukativnih priča o ljudskoj prirodi i društvu, smještenih u kontekst koji je piscima omogućavao prikrivenu kritiku totalitarnih režima i potencijalno opasnih društvenih i tehnoloških trendova. Pisci znanstvene fantastike nemilosrdno su napadali i kapitalizam i komunizam, uplitanje u ljudske gene, i upozoravali na globalne promjene do kojih će dovesti najnovije tehnologije.

No, u cijelom tom žanru, 'Zvjezdane staze' bile su prvo ozbiljno djelo koje je publici ponudilo optimizam i vjeru u bolje sutra. Budućnost u kojoj ljudi nisu drugačiji i neprepoznatljivi, već jednostavno najpozitivniji što mogu biti. Znatiželjni, tolerantni i nesebični ambasadori mira, dobre volje i vječne potrage za novim spoznajama.

Svijet u kojem ništa ne nedostaje

Svijet Ujedinjene federacije planeta svijet je u kojem ne postoji nestašica. Svatko može dobiti ono što mu treba. Novac ne postoji, a ljudi rade kako bi se osjećali ispunjenima, kako bi doprinijeli društvu u kojem žive. Ne postoji rasizam niti nacionalizam, ne postoje radikalni vjerski fanatici, svi toleriraju sve, svako mišljenje se uvažava i poštuje. Ljudi napreduju u svojim karijerama kroz strog ali pošten meritokratski sustav, gdje je cilj povjeriti najodgovornije zadatke najsposobnijima.

Možemo li mi, stanovnici planeta Zemlja, uopće ikada postići takav ideal? Ako da, koliko smo daleko od njega?

Glavni preduvjet za postojanje socijalističke utopije poput Federacije je svijet bez nestašice. Svijet u kojem ne postoje ograničeni resursi zbog kojih su pojedinci i interesne skupine voljni ulaziti u sukobe i ratove.

U takvom svijetu, bilo bi znatno lakše ispuniti i drugi uvjet: rješavanje ideoloških razmirica mirnim putem, i postizanje veće toleranciju na tuđa mišljenja.

Treći je preduvjet da se svi ljudi smatraju prvo pripadnicima ljudske rase, stanovnicima istog planeta, prije nego što se identificiraju prema vjeri, narodnosti i naciji.

Ipak postoji nada

Na prvi pogled, daleko smo od svih preduvjeta. Ipak, u zadnjih nekoliko godina pojavljuju se vijesti diljem svijeta koje pružaju nekakvu nadu.

Prva i najbitnija od njih je ideja zajamčenog temeljnog dohotka - najrealnija i najizvedivija verzija ispunjenja osnovnih životnih potreba svih ljudi na Zemlji. Uz sve veću automatizaciju poslova i proizvodnje, bit će sve manje radnih mjesta na svijetu, uz jednaku produktivnost. Zajamčeni temeljni dohodak osigurao bi osnovnu egzistenciju svima, i omogućio nezaposlenim ljudima eksperimentiranje s poduzetništvom, edukacijom, kreativnim i kulturnim radom, društveno korisnim aktivnostima... U svijetu s temeljnim dohotkom nitko ne bi morao raditi što ne želi. Ljudi bi radili da si priušte malo više od prosjeka, ili bi radili ono što ih veseli i ispunjava, bez obzira na to koliku bi zaradu donosilo.

Temeljni dohodak svijet vodi u bolju od dvije moguće budućnosti, onu više nalik Zvjezdanim stazama. Druga mogućnost je masovna nezaposlenost, sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju, koja bi u konačnici mogla rezultirati nasilnim revolucijama diljem svijeta. Svijet bez temeljnog dohotka nalikovao bi svijetu iz bilo koje od nehumanih kapitalističko-konzumerističkih budućnosti kakve predviđaju autori cyberpunka. Svijetu u kojem multinacionalne globalne korporacije imaju veću moć od nacionalnih država, u kojem je privatizirano sve, od zdravstva do policije.

Iako bi nas temeljni dohodak usmjerio prema Roddenberryjevom utopizmu, postoje dvije tehnološke grane u kojima čovječanstvo nezaustavljivo napreduje, a čiji razvoj nas nepovratno odvlači od humanističkih ideala Zvjezdanih staza. Te dvije tehnologije u Federaciji su namjerno zabranjene, dok će u stvarnom svijetu, u najboljem slučaju, stvoriti jednu sasvim drugu vrstu utopije. Radi se o umjetnoj inteligenciji i genetskom inženjeringu.

Sasvim drugačija budućnost

Ljudi u Federaciji genetski su isti kao i mi danas, samo odgojeni u tolerantnijem društvu u kojem svi istinski imaju jednake šanse. Genetski inženjering ljudi je zabranjen. U stvarnom svijetu, genetski inženjering se već koristi kako bi izbjegli neke nasljedne bolesti u djece, a u budućnosti će se vjerojatno koristiti kako bi se rađala ljepša, inteligentnija i zdravija djeca. Rijetki su roditelji koji bi odbili u startu omogućiti svojem djetetu najbolje moguće gene. Čak i ako dođe do neke vrste globalne zabrane genetskog modificiranja ljudi, teško je vjerovati da će se te zabrane pridržavati sve države, u vrijeme kada kineski znanstvenici neumoljivo tragaju za novim naprecima na tom polju.

Umjetna inteligencija, također zabranjena u Federaciji, sada se doista nalazi iza poslovičnog ugla. Računala su pobijedila ljude u igri Go, najsloženijoj strateškoj igri na ploči, punih deset godina prije nego što su i najoptimističniji futuristi predviđali da će se to dogoditi. Algoritmi za duboko učenje, primijenjeni na neuralne mreže, stvaraju računalne programe koji su u stanju razumjeti složene pojmove, i naučiti gotovo bilo koju intelektualnu ili kreativnu zadaću za koju se do nedavno smatralo kako ju mogu obavljati samo ljudi. Računala dijagnosticiraju bolesti, skladaju glazbu, pišu scenarije za filmove, kupuju i prodaju dionice, analiziraju tisuće baza podataka i iz njih izvlače relevantne i smislene zaključke.

Umjetna bi inteligencija, dakle, mogla ljudima oduzeti ne samo poslove već i brojne načine za kreativno izražavanje. U svijetu postoje ljudi, možda ludi a možda jednostavno imaju bolju perspektivu, koji vjeruju kako smo na rubu 'tehnološke singularnosti', točke na kojoj će umjetna inteligencija nadići sposobnosti ljudskog mozga, i potom stvarati umjetne inteligencije koje će nadići i njene sposobnosti. Radi se o trenutku u kojem bi ljudi postali potpuno zastarjeli, skoro pa suvišni na svijetu. Jedan od najglasnijih 'proroka singularnosti' je Ray Kurzweil, Google-ov direktor razvoja, koji je neupitno lud, ali i neupitno genijalan. Kurzweil vjeruje u budućnost u kojoj će ljudi postići simbiozu s tim umjetnim inteligencijama, u kojoj ćemo biti hibridi, umreženi i spojeni jedni s drugima, u kojemu ćemo svi biti više od ljudi. Cijeli taj pokret naziva se transhumanizam, a zamišlja buduće ljude kao besmrtne nadljude, intelektualnih sposobnosti ojačanih računalnim procesorima i skoro pa telepatskim pristupom internetu.

'Kultura' izglednija od 'Zvjezdanih staza'

Radi se o fascinantnoj, ali i jezivoj viziji budućnosti. Nitko ne može predvidjeti kako će se ponašati umjetne inteligencije, koji će biti njihovi ciljevi i prioriteti. Hoće li doći do rata između robota i ljudi, kao što se dogodilo u 'Terminatoru' ili 'Matrixu', ili će doći do zlatnog doba društva i kulture, kakvo je zamišljao Iain M. Banks u svojoj seriji knjiga o 'Kulturi', anarhističkoj utopiji u kojoj umjetne inteligencije upravljaju svime, dok se gotovo besmrtni, genetski modificirani ljudi bave zanimacijama po vlastitom izboru.

Koliko god svijet danas bio daleko od bilo koje utopije, ultimativno je izglednija transhumanistička utopija Banksa i Kurzweila, nego romantična, humanistička utopija Genea Roddenberryja. Bilo bi divno da ljudi, ovakvi kakvi jesu, mogu nadići svoje netrpeljivosti, mržnju, zavist, pohlepu i zlobu. No, prije nego što će to uopće stići, umjetne inteligencije i genetski inženjering zauvijek će izbrisati šansu za napredak ljudi kakvi su danas. Ljudi budućnosti gotovo sigurno će biti drugačiji od nas, jedino je pitanje hoće li živjeti u ratu s robotima ili u blaženoj, dokonoj idili.