Kristian Novak: Tamni glas iz Međimurja

Kristian Novak mladi je kroatist i germanist, znanstvenik čije su glavno područje interesa povijesna sociolingvistika, višejezičnost i nacionalni identitet.

Podatak da je 2005. objavio roman “Obješeni” uglavnom je nepoznat. Njegov prvi/drugi roman “Črna mati zemla” možda izazove naknadnu recepciju “Obješenih”, no to sada zapravo više i nije bitno. Jer, “Črna mati zemla” knjiga je koja otkriva jedno novo, drukčije i prilično pripovjedački kompetentno ime na domaćoj književnoj sceni. Roman je to koji u sebi sadrži i spaja razne i važne slojeve kojima se bavi suvremena hrvatska proza, ali kao polazište i odredište izabire posve druge točke, dok istovremeno donosi i neke novosti - poput uvođenja Međimurja na književnu kartu Hrvatske i autentične kajkavštine koja jezičnu razinu romana čini višeslojnom i živahnom.

Novak roman započinje u maniri “ozbiljnih” romana koji polaze od znanstvenog istraživanja, pa je Proslov napisan fingiranim znanstvenim stilom i čitatelja uvodi u tematiku brojnih i učestalih samoubojstava u međimurskom selu na južnoj obali Mure u proljeće i ljeto 1991. “Podebljan” pozivanjem na navodne znanstvene radove i njihove hipoteze i sinteze, to je zapravo uvod u priču koja slijedi i koja se raslojava na tri uvjerljive fabularne linije, umješno povezane u jednu glavnu likom Matije Dolenčeca.

A on je tridesetogodišnji uspješni pisac koji se našao u situaciji krize trećeg romana, uglavnom iz razloga koji je bio presudan i za njegov ljubavni krah s djevojkom Dinom. On, naime, ne može pisati i govoriti o sebi i vlastitoj prošlosti, dapače njime vlada potpuna amnezija koja biva prekinuta jednim neobičnim “okidačem”.

Nakon njega slijedi treća i središnja fabularna dionica, ona koja se tiče djetinjstva u Međimurju obilježenog s nekoliko ključnih točaka zbog kojih će isprva biti proglašen čudakom, da bi kasnije bio prisiljen napustiti rodno mjesto i prepustiti se - amneziji. Taj središnji dio, dakako, ima veze s učestalošću samoubojstava prezentiranom u Proslovu, ali i mnogim drugim konotacijama koje svoje izvore vuku iz lokalnih legendi i mitova, ključnih točaka nedavne prošlosti, ali i vrlo ozbiljnih promišljanja o temama kao što su smrt, samoća, prijateljstvo, ljubav, opreka urbanog i ruralnog, “črna zemla”...

Dodamo li tome kako se u romanu zapravo vrlo ozbiljno bavi melankolijom, strahovima i paranojama kao obilježjem ljudi određenog područja, mitom o svečarima ili murskim deklicama, kako dva demona postaju književni likovi, a 1991. ključna godina za povratak mržnje, možda se može činiti kako je “Črna mati zemla” prezasićena raznoraznim motivima i širokim zamahom pripovijedanja, no riječ je o nečemo posve drugome. Novak sve te motive dubinski razumije i spaja tako da umnaža njihova značenja i inteligentno isprepliće njihove naoko raznorodne, a zapravo suštinski povezane konotacije.

Novakov Matija na kraju se mora suočiti sa sobom i svojim strahom da će svi koje voli biti mrtvi, kao i svojim nesretnim zavičajem, a čitatelj će shvatiti kako nema većeg privatnog horora od onoga kad ga pokušavamo potisnuti u osobnu ili kolektivnu amneziju i hodnike podsvjesnog.