MILJENKO JERGOVIĆ O ODLASKU MICHELA TOURNIERA Ni za jednog se europskog pisca našeg doba ne može kazati da je bio takav čarobnjak priče

Mjesec dana pošto je proslavio devedeset prvi rođendan umro je Michel Tournier. Posljednjih šezdeset godina proživio je u Choiselu, selu od jedva petstotinjak stanovnika, u starome župnom dvoru.

Ali nije bio osamljenik. Suprotno od toga: živio je vrlo aktivno među ljudima, i takva je bila njegova književnost – prenaseljena likovima, ispunjena svakojakim šušurom, žamorom i događajima, mogućim i nemogućim, realnim i fantastičnim. Neće pogriješiti ni onaj koji bi rekao da je Tournier bio pisac bajki. Pisao ih je, uglavnom, za odrasle, neumorno stvarajući nove fantastične svjetove, cijelu jednu mitologiju, kao da mu nisu dovoljni oni već postojeći, u vječnosti ovjereni mitovi, koje je, također, vrlo rado i često koristio da bi ih u svojoj čarobnjačkoj radionici pretvorio u svoje velike romane i vrlo male, sitne i skoro nevidljive priče. Ni za jednog se europskog pisca našega doba ne može s takvim uvjerenjem i razlogom kazati da je bio čarobnjak priče kao za Michela Tourniera.

Pisati kao Tournier

Mi smo s njime imali tu golemu sreću da su pojedini zagrebački i beogradski romanisti bili zaljubljeni u njegova djela, pa su ga u posljednjih tridesetak godina vrlo marljivo prevodili, sve nalazeći izdavače koji će prevedeno i objaviti. “Kralj Vilovnjak”, u srpskome prijevodu Svetlane i Franje Termačića, izdanju Prosvete, bio je te 1988. golemi i prevratni događaj za ovog čitatelja, tada dvadesetdvogodišnjaka. U nekoliko sljedećih sezona pokušavao sam pisati prozu kao Tournier, po njegovoj mjeri i osjećaju svijeta, ali nije išlo. Sve te priče i jedan nedovršeni roman završili su među starim papirinama onoga, kasnije opisivanog sarajevskog stana, gdje možda i danas postoje, i čekaju da konačno završe u smeću. Bile su to korisne stilske vježbe, kako za pisca, tako i za čitatelja: da se i jedan i drugi nauče da se ne može pisati kao Tournier ako se nije Tournier.

Uredno prevođen

Studirao je filozofiju, i to vrlo ozbiljno, bio je germanist, za ranih dana sreo je Gillesa Deleuzea, čija su ga tibingenska predavanja krajem četrdesetih oblikovala i preobratila. Zatim je godinama živio u Parizu, bez odabrane profesije, učeći se životu i umjetnosti. Po narudžbi koješta prevodi s njemačkog: tako i Remarquea. Potom je na radiju, ali i na televiziji, za ranih dana ovog medija. Piše prozu, priče i romane, ali sve to je loše, daleko ispod njegove ambicije, i nije za objavljivanje.

Jako se dugo pripremao za književnost. Toliko dugo da do četrdesete ništa nije objavio. Onda je u četrdeset drugoj, godine 1967. objavio debitantsku knjigu, roman “Petko ili čistilišta Pacifika”. I odmah se pokajao: loše je i ovo, mislio je. Tako nisu mislili u Francuskoj akademiji, pa su nagradili roman, ali Tourniera to nije zaustavilo, pa je knjigu preradio. Mi je znamo pod naslovom “Petko ili divlji život”, u prijevodu Bosiljke Brlečić.

Tri godine kasnije izlazi mu “Kralj Vilovnjak” ili “Kralj Joha” u naknadnome hrvatskom prijevodu Bosiljke Brlečić iz 2008. Ova ga je knjiga proslavila, tako da je 1970. osvojio Goncourtovu nagradu. Jedini pobjednik u povijesti iza čije je slave stajala jednoglasna odluka žirija. Dalje je sve išlo lakše. Počeo je mnogo objavljivati, žanrovski vrlo raznorodnih tekstova, i širiti svijet svoje književnosti do granica apsolutno fascinantnih, kakve drugim piscima nisu dane ni svojstvene. Kretao se između mikro-naracija i velikih, raskošnih priča i romana, a čitatelja je uvijek osvajao tom neobjašnjivom, magičnom sposobnošću da svojoj fantastici pridoda neke gotovo naturalističke, verističke karakteristike. Kao da se od sve samih čuda sastojala životna i književna svakodnevica Michela Tourniera. I ništa ga nije ograničavalo. Recimo, bio je uvjereni katolik. Ali nijednome piscu dvadesetog stoljeća katolištvo nije tako dobro činilo kao njemu.

Pivotov oproštaj

Mnogi su ovo objavili, iako nije ni opće mjesto ni prosta kurtoazija: “Od sutra neću moći odgovoriti – Michel Tournier, na pitanje: koji je najveći francuski živi pisac.” Tako je na Twitteru napisao Bernard Pivot, veliki francuski novinar, književni kritičar i promoter, predsjednik Académie Goncourt. Iako je do neki dan bilo tako kako Pivot kaže, Tournier nikada nije dobio Nobelovu nagradu. Nepravda? Možda i nije. Jest da je ova nagrada manja za jednog Michela Tourniera, ali se njegovo ime svejedno uz nju spominje.