MISLI 'POSLJEDNJEG HRVATSKOG FILOZOFA' Kako izdržati na rubu? Na rubu čega? Svega!? Sve je ne-nešto, osebujno ništa...'

Akademik Branko Despot održao je nedavno razgovor u “&TD-u” na kojem se okupilo mnoštvo da bi još jednom čuli “posljednjeg hrvatskog filozofa”. Njegovi bivši studenti filozofije Sveučilišta u Zagrebu i drugi. Upijali su njegove riječi, iako Despota nije lako razumjeti, ali ga se uvijek može osjećati. Ako ništa drugo, dohvatiti koju njegovu misao pa njezinu dubinu usvojiti na neki svoj način.

Službeno on više ne predaje na fakultetu, prije tri godine otišao je u mirovinu. Emeritus Branko Despot, čija su glavna djela “Vidokrug apsoluta”, “Uvod u filozofiju” i “Filozofiranje?”, inače ne daje rado intervjue. Možda zbog nekih uspomena, nije nas imao srca odbiti. Razgovarali smo u njegovoj biblioteci, u kojoj knjige nisu samo na policama i na stolu, one su doslovno svugdje, neke imaju svoje fotelje.

U kojoj je fazi danas filozofija?

- Filozofija, kao nužda-nužnost slobode da se filozofirajući oslobodi za istinu slobode, pri čemu se prava današnjica ovog danas ne mjeri brojivim vremenom, no ipak vulgarno (to jest pučki, upravo prostački i zdravo-razumski) uzeto ‘danas’, od polovice 19. stoljeća nadalje, nalazi se u ‘fazi’ nefilozofijske, znanstvene reprodukcije svoje prošlosti, kao historija filozofije, te u najrazličitijim, više-manje sistemskim verzijama uspostavljanja i obnavljanja svih mogućih ‘-izama’, što se metodski očituje, uz ostalo, kao hermeneutika, analitika, intrepretacija, a tu i tamo kao ‘stvaralačko’ filozofiranje. Ondje i kada nema filozofije kao potrebe-nužde slobode, filozofija se javlja kao svoj vlastiti privid, pa je tu i tada moguće ‘diskutirati’ i o ‘kraju’, ‘smrti’ filozofije, naravno, u razlici spram tobož samorazumljivog ‘života’ znanosti, tehnike i kibernetike, a za potrebe propagandističkog sebeuspavljivanja u ‘životu’ politike, umjetnosti, pa čak i religije.

Nedavno je objavljeno da se slabo financira filozofija.

- Dostatno je podsjetiti na stari naš prijevod riječi: ljubav mudrosti=mudroljublje. Plaćena, plativa, financirana ljubav, ljubav na prodaju je prostitucija. Samo privid filozofije može se financirati.

Nije li tehnologijsko, i sve to tehničko oko nas, prevršilo svaku mjeru?

- Još nije. Tehno-logika je logika bez-mjernog, bez-graničnog, ‘beskonačnog’. Ona bi da se realizira u znastveno-tehničko-kibernetičkom totalitetu ‘dialektičkog’ sebeposredovanja mjere i bez-mjernog. Ova se realizacija popularno, naivno, gotovo infantilno naziva ‘globaliziranje’.

Kako doživljavate aktualna svjetska gibanja?

- Što je doživljaj? Što je aktualnost aktualnog? Što je svjetskost, svjetovnost svijeta? Što je bitstvo gibanja (kretanja)? Sve pitanja prije pitanja? No dobro. Ako uopće išta doživljavam, onda to nije ‘aktualnost’, nego potencijalnost, mogućnost svjetskog i svega u svijetu. Primjerice svjetski rat. Prvi, drugi, i koliko će ih još biti u svijetu. Time se bavi historija i njen obrnuti dvojnik futurologija. Filozofijsko, a prije svega i teologijsko pitanje jest: kako je svjetski rat uopće moguć? Kako je moguće da Bog, koji, kako vjera otkriva, jest istina, dobrota, pravednost, na neki način omogućava takav rat. Koji i kakav bi to morao biti Bog koji bi samu mogućnost svjetskog rata mogao i smio dopustiti?

Što je čovjeku rat?

- Rat je jedna moguća verzija onoga biti (‘bitak’) svega što jest. Bellum omnium in omnes, ‘rat sviju protiv svih’. To nije puko ‘prirodno stanje’, za razliku od ‘historijskog stanja’, ‘kulture’ i ‘civilizacije’, nego, to je ontologijsko određenje svega mogućeg. Ovo biti kao rat očituje se različito na različitim područjima. Primjerice: kao nemilosrdna, bespoštedna konkurencija u sferi kapitalskog načina proizvodnje, distribucije i konsumcije, ali i tu u modifikacijama. Zašto se u sportu govori o pobjedi, porazu, borbi, nadmetanju? - i o ‘povijesnoj pobjedi naše reprezentacije’, pri čemu ovo ‘naše’ zapravo hoće reći: mi smo financirali.

Živimo u turbulentnom vremenu... ili su sva vremena takva?

- Vrijeme, čini se bar, jest turbulencija, nemir, smućenost, uzburkanost, vreva, neobuzdanost. No strogo valja razlikovati vrijeme samo i ono biti-u-vremenu, uvremenjivost. Pridodamo li još i razlikovanje supstancijalno i kvalitativno različitih povijesnih - ne puko historijskih - vremena, možda bi se moglo reći da je ‘naše’ vrijeme ono koje je stalo, stoji, takozvani novi vijek kao novovječnost. I logično je da sve uvremenjivo toga vijeka-vremena-vječnosti beskonačnim ubrzavanjem hoće samo to da se konačno zaustavi, da stane, i tako bude odista su-vremeno, -neki se nadaju i da nestane.

Kako izdržati na rubu?

- Na rubu čega? Svega!? Sve je ne-nešto, utoliko osebujno ništa. Gotovo romantično-metafizički Sve je ‘bitak’, Bog, ‘svijet’, čovjek, danas, Sve jest ono znanstveno-znatljivo, tehnički proizvedivo, kibernetički usmjerivo, ‘totalitet’, na čijem se (još neostverenom) ‘rubu’ otvara bezdan čistog Ništa. Kako tu izdržati? Jednostavno. Filozofirajući!

Što mislite o modi (komercijalnoj) filozofije?

- ‘O’ nečemu se ne misli uopće. Ako se već misli, misli se nešto, ono mislivo, koje u mišljenju kroz misli sebe misli. Takovo mišljenje je ‘apsolutno’, od ‘nas’, sviju i svakoga odriješeno. Kao zadnji primjer takovog, sad već pomodnog mišljenja, osvanula je slavne 1990. godine knjiga: Hans Lenk, Kritika malog uma, Uvod u jokologijsku filozofiju, Suhrkamp, Taschenbuch. ‘Filozofija’ šale, vica, psine. Poruka: mišljenje prepustite na kraju, na ‘rubu’, njemu samom. Ne (više) misliti, nego filozofirati! Neka moda proizvodi svoje novitete. Filozofija nije moda, nego, ako je ima, ‘modus’ nužde-potrebe slobode.

Što je ono biti profesorom filozofije?

- U jednom aspektu može se reći: biti profesorom filozofije jeste biti rob, radnik, obrađivač filozofije, činovnik obrazovnog sustava osposobljavanja za buduće robovanje.

Što radite u penziji?

- Pokušavam se od sustava robovanja osloboditi u ispunjenom vremenu, s onu stranu razlikovanja zbiljske neslobode u ‘radnom vremenu’ i privida slobode u ‘slobodnom vremenu’.

Vidim da više nemate mačku?

- Naš Saša, ‘gospodin Čovjek’, kako sam ga predstavljao prijateljima, imate ga sigurno pred očima, izgledao je kao mala crna pantera, napustio nas je, Zrinku i mene nakon osamnaest godina usrećujućeg zajedničkog življenja. Nenadoknadiv, nezamjenjiv. Prije spavanja legao bi mi na trbuh, gledajući me netremice starozlatnim, egipatski mudrim očima, i kao da govori: ‘Usni mirno. Ni bogovi ne umiru bez tiranije laži’.