Kad na početku filma “Kauboji” čujete “Summer Wine” Nancy Sinatre i vidite zračni snimak jesenske ravnice, gledatelj filma isprva uopće neće pomisliti da gleda početak hrvatskog filma. Početak “Kauboja”, s nepreglednim eksterijerima ravnice, dalekovodima i oranicama izgleda kao da je snimljen na nekom debelom američkom Srednjem zapadu, nekom od onih farga i nebraski iz kojih glazbena i filmska americana crpe svoju mitologiju.
Bijela pjega
“Kauboji”, međutim, nisu americana, nisu američki film niti su snimljeni u Americi. Snimljeni su u Malešnici, Ivanić Gradu i Kutini, u širem obodu zagrebačkog industrijskog prstena, u mjestima do kojih od špice u Bogovićevoj treba rijetko više od pola sata vožnje, no koja su ujedno za svijet špice u Bogovićevoj najdalja od svih dalekih provincija, potpuna terra incognita, Zagrebu kudikamo manje poznata od Omahe ili Wichite. Već i samo zato, “Kauboji” režisera Tomislava Mršića poseban su film u hrvatskoj kinematografiji.
Naš film - a bome i kultura uopće - redovno se bavi razmjerno malim brojem uvijek istih prostora. Ako se ne događa u Zagrebu, hrvatska proza ili film u principu se uvijek bavi Dalmacijom, a kad se bavi Dalmacijom, bavi se jednim od njena dva mitologizirana prostora - otokom ili Zagorom. “Kauboji” na veliki ekran dovode bijelu pjegu, prešućeno ne-mjesto hrvatske kulture: sjeverozapadni industrijski “heartland”, svijet radničkih gradića savijenih oko tvornica kojima oblaci paraju panonsko nebo.
Hitchcock kaže
U taj prostor redatelj Tomislav Mršić smjestio je radnju “Kauboja”, filma o oronulom, sredovječnom kazališnom režiseru (Živko Anočić) koji na poziv nadobudnog načelnika (Stijepo Butijer) u rodnom gradu koji je davno napustio treba s grupom amatera napraviti predstavu. Saziva audiciju na koju mu se javlja tek šačica marginalaca - među inim seljančica koja govori samo kajkavski ( Ivana Rushaidat), romski prekupac ( Rakan Rushaidat), prikriveni gej ( Kruno Klobučar), otpušteni robijaš ( Radovan Ruždjak) te poštanski činovnik, “mamone” čijim životom drma dominantna mater ( Hrvoje Barišić). Redatelj i ta skupina besprizornih gubitnika otključat će lokalni dom kulture koji izgleda kao da se zamrznuo u Rumunjskoj 1976. te otpočeti rad na predstavi. Predstavi koja postaje važnija od života onda kad režiser oboli, a amaterski glumci shvate da ih predstava može izbaviti iz luzerskih života.
LAUREATI FESTIVALA U PULI Zlatnu Arenu dobio je film 'Obrana i zaštita', publiku oduševili 'Kauboji'
Alfred Hitchcock u glasovitom je intervjuu s Truffautom tvrdio kako filmski režiseri ponajviše griješe kad pri adaptaciji teatarskih tekstova “provjetravaju” predložak, nastojeći ga raspršiti po eksterijerima i olabaviti jedinstvo vremena i mjesta. Suprotno tome, Hitchcock je smatrao da pri adaptaciji komornog kazališnog teksta treba naglasiti ono što on jest. Mršić je - adaptirajući “Kauboje” - napravio upravo ono što je Hitchcock smatrao da ne treba. “Provjetrio” je kultnu predstavu, uveo u nju ambijent, pejzaž i eksterijer, prostorno-vremenski rastegao radnju te gotovo svim likovima dao osobnu povijest, socijalni, obiteljski i klasni kontekst.
Tranzicijska provincija
U toj težnji da se drama pretvori u fresku, Mršićev film nije bez grešaka. Nastojanje da se naracija spoji s humorom predstave katkad stvara dojam dva usporedna toka, pa se čini kao da je film složen iz reda radnje i reda gega. Za komediju, film je na rubu da bude predug (100 minuta), no dojma smo da bi mu dobro došlo još nekoliko scena u kojima bi se dodatno rasvijetlili likovi - poglavito bivši robijaš (Ruždjak) kojem je važnu ulogu u zapletu dano premalo filmskog vremena.
Stječe se dojam da su autori u montaži “trimali” film jer su shvatili da je predug, pa poizbacali i nešto što nije trebalo, uključujući dijelove neophodne za logiku zapleta.
Unatoč tim dramaturškim problemima, “Kauboji” su solidan film koji vrijedi gledati. Humoristički potencijal predstave zaživio je i na filmu, koji je povremeno silno smiješan. Usporedno s tim humorom, “Kauboji” su i sjetni film o tranzicijskoj provinciji, film koji nas uvlači kamerom u stražnje dvorište postkomunizma, u živote ljudi koje ne primjećujemo i zavičaja koje ne primjećujemo. Glumci su (kao i u predstavi) izvrsni, a pogotovo Saša Anočić u ulozi osamljenog kauboja predstave, revolveraša Bili Rubina. Ulogom mutavog introverta koji se izvrgne u vesternskog tajanstvenog osvetnika mlađi se brat Anočić pretvara u jednog od najinteresantnijih novih hrvatskih glumaca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....