MOJ PRIJATELJ BOGDAN BOGDANOVIĆ Znali smo šetati po Beču, a on bi zastao i gledao u Dunav. Znao je da će taj nanos rijeke za par sati biti u Beogradu

“Bogdana Bogdanovića upoznao sam još dok sam bio student, u Ljubljani, kod velikog arhitekta Edvarda Ravnikara, inače učenika Jože Plečnika.

Kad sam ga prvi put ugledao, po nekoj njegovoj energiji pomislio sam da je broker iz Londona, da je došao s burze. Bio je odjeven u crno, s kišobranom u ruci i šeširom na glavi, nalikovao je, zapravo više kakvom dendiju. Poslije sam ga bolje upoznao u Beogradu”, prisjeća se arhitekt Boris Podrecca svojih druženja sa znamenitim autorom Kamenog cvijeta u Jasenovcu, arhitektom, piscem, nadrealističkim umjetnikom, svojedobno i gradonačelnikom Beograda te političkim disidentom.

U Muzeju suvremene umjetnosti u tijeku je izložba “Misli i snovi” Bogdana Bogdanovića, na kojoj su predstavljeni manje poznati radovi i memorabilije, koji su dio donacije bračnog para Anice i Manfreda Matzka i Borisa Podrecce iz Beča MSU-u.

Tonci Plazibat / CROPIX

Boris Podrecca

Sukob s Miloševićem

Autorica izložbe Nataša Jovičić predstavila je umjetnika kroz njegov manje poznat opus, a neposredan je povod deveta godišnjica smrti, koja je bila 18. lipnja. Umro je u Beču. Podsjetimo kako je Bogdanović napustio politiku zbog sukoba sa Slobodanom Miloševićem i neslaganja s njegovim nacionalizmom. Seli se u Beč i tamo sa suprugom živi do svoje smrti 2010.

Boris Podrecca prisjeća se Bogdanovićeva dolaska u Beč.

“Dok je bio gradonačelnik, znao sam dovesti u Beograd mnoga gostujuća velika imena arhitekture poput, primjerice, Alda Rossija; često smo i rado surađivali. Kasnije je, u doba Slobodana Miloševića, odbio biti član Akademije u Srbiji. Kada je došao u emigraciju, našli smo mu stan, pomogli mu da se smjesti. Bio je erudit, kozmopolit, veliki Europejac i zadnji memorijalist, njih više nema. S velikom je erudicijom znao pričati o grčkoj arhitekturi. Zadnjih je godina života postigao velik međunarodni uspjeh, bilo mu je drago zbog toga, zvali su ga na mnoga gostovanja, od Amsterdama do Pariza.” Ipak, nostalgija je bila često prisutna kod ovog političkog disidenta. “Znali smo šetati po Beču, a on bi zastao i pogledao u Dunav. Znao je da će taj nanos rijeke koji promatra za par sati biti u Beogradu”, kaže Podrecca.

Boris Kovacec / CROPIX

Mitterrandov poziv

Znači, nedostajao mu je Beograd? “Apsolutno, i njegovi ljudi, prije svega mnogi književnici s kojima je prijateljevao.” Puno mu je u selidbi u Beč, govori dalje Podrecca, značila podrška supruge: “Bez svoje žene teško da bi to mogao. On je, kako se kaže, imao glavu u oblacima. Bio je društven čovjek, omiljen, sjećala ga se i moja mama, malo je takvih ljudi. A posebno bi zabavljao društvo kad bi se u njemu pojavila neka ljepotica.” U austrijskoj prijestolnici Bogdanu Bogdanoviću puno je pomogao, kaže Boris Podrecca, uz tadašnjeg gradonačelnika, i Hannes Swoboda. “I ja sam mu na početku, dok se nije snašao, pomogao da se snađe. Poklonio sam mu stol za crtanje, pribor, trokute koji su mu bili potrebni”, kaže Podrecca. Upravo je taj radni stol Bogdanović koristio do svoje smrti i sada ga se može pogledati na izložbi u MSU, rekonstruiranog upravo onako kakvog su ga zatekli, s geometrijskim priborom, par knjiga, jednim novinskim intervjuom i crno-bijelom fotografijom spomenika u Jasenovcu. Boris Podrecca bio je čest gost u kući bračnog para Bogdanović. “Znate li što je prebranac? Ne? To je zapečeni grah s lukom, koji jako volim jesti, a gospođa ga je sjajno radila. Jedne sam večeri tako sjedio kod njih i nešto iza deset je zazvonio telefon. Bogdanović je počeo pričati na francuskom, koji je tečno govorio. S druge strane veze bio je François Mitterrand (tada predsjednik Francuske, op. a.). Čuo je da je Bogdanović opljačkan u metrou u Parizu. Rekao mu je koliko mu je žao, zvao ga je da dođe u Francusku, nudio mu je stan. No, Bogdanović nije želio doći. U Beču je bio Dunav koji ga je povezivao s Beogradom, njegovim rodnim gradom.”

Miroslav Kiš

-Ivica Racan sa Bogdan Bogdanovic autor spomenika

Što se tiče stola izloženog u MSU, kao i bilježaka, Podrecca kaže:

“Imao je svoj kutak i stvarao. Bio je veliki crtač. Na stolu je držao knjige kojima se inspirirao. Pisao je i zabilješke. Kad se čovjek opusti, sam je sebi psihijatar. Raščistio je misli, bila je to i njegova introspekcija. Velika je dubina u njegovu crtežu”.

Boris Kovačev / CROPIX

Osim radnog stola, na izložbi se mogu vidjeti i razni rukopisi Bogdana Bogdanovića. Među njima je i rukopis nazvan ‘Pripreme za pismo Miloševiću’, a uz koje stoji. “Odmah nakon tog pisma počinje progon Bogdanovićevih. Zatvorena je škola radosti u Malim Popovićima gdje su se najbolji studenti arhitekture okupljali, stvarali čuda koja je Bogdanović obožavao”, kaže naš sugovornik. Mnoge je misli pisao na pisaćem stroju, a kasnije bi ih ispravljao ručno, običnom olovkom. Zapisivao je mnoge aforizme, razne misli... Primjerice: “Arhitektura više nije ljupka besmislica. Arhitektura je knjiga.” Pisao je o psećim mačkama, o krivim kulama u Bologni, o svojim jurnjavama, oproštajnom predavanju.

Boris Kovačev / CROPIX

Oproštajno predavanje

O izložbi nam govori ravnateljica MSU Snježana Pintarić.

“Izložba je dio donacije arhiva koji je ostao u Bogdanovićevu stanu u Beču. Taj mu je grad dodijelio stan kada je 1993. godine izbjegao iz Beograda i u njemu je sa suprugom Ksenijom živio do smrti. Živjeli su prilično skromno, prijatelji i poznanici su ih podržavali, darivali im što im je bilo potrebno. Nakon smrti te su stvari završile u podrumu i njihovi prijatelji, koji su znali posljednju želju bračnog para - da to ostane sačuvano u nekoj instituciji i bude dostupno javnosti - odlučili su ih pokloniti Gradu Zagrebu. Dali su ih nama jer imamo uvjete za brigu o njima”, kaže Pintarić. Napominje da je autorica izložbe Nataša Jovičić, dugogodišnja ravnateljica Spomen-područja u Jasenovcu, s Bogdanovićem izdala knjigu, no bili su i prijatelji, redovito su se družili i dobro ga je upoznala, te je odabrala što će od donacije biti pokazano na izložbi. “Radni stol posložen je točno onako kakav je bio u njegovu stanu, po fotografijama. U vitrinama su, pak, deseci, stotine papira s njegovim mislima o svemu i crtežima. Bio je sve samo ne klasičan arhitekt i urbanist. Svaki je njegov papir malo likovno djelo. Naravno, važne su i misli u kojima komentira politiku, arhitekturu, likovnu umjetnost...

Boris Kovace / CROPIX

Nakon dolaska u Beč sredina ga je prihvatila i izdao je nekoliko knjiga u suradnji s austrijskim izdavačima. Mnogi njegovi radovi danas su u bečkom Architekturzentrumu i kada je bila velika izložba u njujorškoj MoMA-i (o arhitekturi na području bivše Jugoslavije op. a.), upravo su odatle posudili neka njegova djela, a posudili su ih i iz Jasenovca. Na izložbi prvi put u javnosti izlažemo rukopis koji je bilo njegovo oproštajno predavanje, kada je prestao biti profesor na fakultetu. Izložen je i original pisma Slobodanu Miloševiću koje je objavljeno u Zelenoj knjizi. Naše su restauratorice našle način da sve to izložimo, a da ne oštetimo papir.”

Snježana Pintarić, dalje, kaže da su na izložbi i dijapozitivi s Bogdanovićevim antifašističkim spomenicima, koje je znao pokazivati svojim posjetiteljima. “Njegovi antifašistički spomenici nastali na području bivše Jugoslavije vrhunac su europske memorijalne skulpture.”