Jedna je umrla u velikom siromaštvu proseći na ulici, druga od tuberkuloze, treća je oslijepila. Za njihovu se profesiju u dijelovima društva kroz povijest smatralo i da se njome bave lake žene. Mahom su dolazile iz siromašnih obitelji, a ako bi dolazile iz imućnijih, građanskih, obitelji sramile bi se reći čime se bave. Tek se, postepeno mijenjala percepcija društva prema glumicama.
Poviješću hrvatskih glumica, kroz njihove uloge, ali i kroz promjenu pogleda na ovu profesiju, bavi se Lucija Ljubić, kojoj je u izdanju nakladnika Meandarmedia upravo izašla knjiga "Od prijestupnice do umjetnice. Kazališne i društvene uloge hrvatskih glumica". Lucija Ljubić izvanredna je profesorica Odsjeka za kulturu i kreativne industrije na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
- Moja je knjiga nastala na temelju doktorata. Među ostalim, želja mi je afirmacija ženskog aspekta glumačke struke. Dok su se, primjerice, u Europi prve glumice pojavile već u 17. stoljeću, kod nas se, barem je tako prema do sada poznatim podacima, ova profesija smatrala moralno neprikladnom i pojavljuje se tek dva stoljeća kasnije. Od žena se u pravilu očekivalo da budu doma - govori.
Nestabilne financijske prilike
Put glumica prošao je mnoge faze, od prešutnosti preko postupnog afirmiranja pa sve do kritičarskih hvalospjeva, i upravo je zato zanimljiviji.
Odnosno, "položaj glumica u hrvatskom kazalištu druge polovice 19. stoljeća sadrži u sebi manje raskoši i sjaja no što bi se moglo pomisliti kad se govori o 'miljenicama općinstva' i velikom pljesku. Njihova ih umjetnička struka nije lišavala uobičajenih ženskih svakodnevnih poslova, nestabilne financijske prilike nisu dopuštale luksuz, a neriješena socijalna pitanja nerijetko su dovodila glumice na rub egzistencije".
Kako se može pročitati u ovoj knjizi, prvu su predstavu s glumicama u Hrvatskoj priredile časne sestre u 17. stoljeću zbog čega su bile zakonski proganjane.
Prva ženska glumačka imena u povijesti hrvatskoga kazališta danas su, naime, poznata zahvaljujući dokumentima istrage koja je uslijedila zbog nedopuštenog izvođenja predstave "Triju kraljeva" u ženskom benediktinskom samostanu sv. Spasa u Šibeniku 1615. godine. Lucija Ljubić tako tumači:
"Zanimljivo je da je istraživanje kazališne povijesti, napose u južnom dijelu Hrvatske, usko povezano s proučavanjem dokumenata o sankcioniranju kazališne aktivnosti zbog izazivanja tučnjava i drugih nereda ili kršenja zabrana o izvođenju predstava, pa su sudski zapisnici nerijetko jedini i najpotpuniji izvori koji svjedoče o odigranim predstavama. Šibenski istražni dokument jedan je od najdragocjenijih primjera ženske glumačke aktivnosti prije glumačke profesionalizacije. Opsežan zapisnik vođen tijekom istrage glavni je izvor podataka o šibenskoj trokraljevskoj igri u kojoj su nastupile časne sestre i samostanske djevojčice na školovanju, sve kćeri uglednih šibenskih obitelji".
Žene su u toj predstavi tumačile i ženske i muške uloge.
No, redovnice su došle pod istragu zbog - nepozvanih gostiju.
"Predstava je vjerojatno pripremana u tajnosti i dolazak nezvanih gostiju nije se očekivao, no glas se pronio gradom, mnogi su željeli ući koristeći se silom, to je izazvalo metež i preraslo u incident. Prema riječima predstojnice, predstava je postavljena za majke i sestre koje su došle u crkvu radi pobožne duhovne utjehe".
Umrla kao prosjakinja
Ostalo je, doduše, nepoznato je li biskup kaznio poglavaricu samostana i ostale časne sestre. Zabilježeno je da je i na Rabu u samostanu odigrana jedna predstava, pa je lako za pretpostaviti da ih je bilo još.
Kod nas su u međuvremenu, do profesionalizacije struke 1840. godine, kada se polako počinju mijenjati okolnosti rada glumaca, dolazile u pravilu glumiti europske glumice. Neke od prvih glumica koje su igrale kod nas na sceni nisu bile iz Hrvatske, no na ovom jeziku su nastojale glumiti. Jedna od miljenica publike na samom početku 19. stoljeća bila je Jozefina Vaga, Poljakinja koja je, dakle, učila hrvatski. Dobivala je u pravilu pozitivne kritike, ponekad bi joj znali zamjeriti naglasak, no, kako se može pročitati u knjizi: "Neriješena pitanja socijalne politike u kazalištu nadvladala su glumačku popularnost koja Jozefinu Vagi nije uspjela spasiti od materijalne bijede, a kako je bila Poljakinja, nije imala pravo ni na smještaj u ubožnici pa je nekad omiljena glumica umrla u Zagrebu kao prosjakinja".
A prva hrvatska glumica koja je predstavu odigrala na hrvatskom jeziku bila je Franjica Vesel
Bilo je to, ostalo je zabilježeno, 1841. godine. Autorica knjige tumači: "Tada joj je bilo samo šesnaest godina, no u to vrijeme nije bilo neuobičajeno da glumice debitiraju još kao djevojčice. Zahvaljujući povoljnim kritikama Dimitrije Demetra kao i njegovu tutorstvu, djevojka je napredovala, no već 1842. otišla je sa zagrebačke scene i nastupala u Klagenfurtu, Grazu i Olmützu, gdje je igrala glavnu ljubavnicu i odakle se 1847. vratila u Zagreb".
Umrla je, nažalost, od tuberkuloze, u svojim dvadesetim godinama.
"Ostala je upamćena i kao Demetrova štićenica i nesuđena supruga, a o njihovoj su ljubavi novine izdašno pisale i cijelo stoljeće poslije".
Kako, dalje, tumači Lucija Ljubić, "odabravši glumu kao svoj životni poziv, glumice su se ipak često hotimice skrivale iza umjetničkih imena i prezimena ili su poslije udaje preuzimale muževo prezime pa im se lakše zametao trag. Roditelji su se nerijetko stidjeli profesionalnog izbora svojih kćeri, a glumačka boemština u Hrvatskoj nije zaživjela u toj mjeri da ne mari za društveni zazor".
Prehranjivala se kao švelja
Budući da glumački poziv nije uživao društveni ugled, pripadnici ovog zanimanja dolazili su uglavnom iz nižih ili osiromašenih viših socijalnih slojeva, iz obrtničkih, građanskih ili radničkih zvanja. Primjerice, jedna od najpoznatijih glumica, Ivana Bajza kći je osiromašenih zagorskih plemića koja se s dvadeset i dvije godine uputila u Zagreb radi pronalaženja posla i plaće: "Isprva se prehranjivala kao švelja, no upoznala je Josipa Freudenreicha koji je u njoj otkrio glumački talent, živ duh i tjelesnu ljupkost gospodskih manira i gesta te ju je odabrao za uloge ljubavnica". Bila je udana i majka troje djece, no zabilježeno je da kad se "kad se razboljela i sedam tjedana nije mogla nastupati, nije imala pravo ni na kakvu naknadu pa je kazališni odbor morao zamoliti vladu da se glumici odobri isplata polovice plaće kako bi mogla namiriti osnovne životne potrebe", što je i učinjeno. Nažalost, preminula je od tuberkuloze.
Nije bolje prošla niti Tonka Savić, koja je debitirala 1876. godine, pod djevojačkim prezimenom Mačuka. Bila je u braku s književnikom Rikardom Fliederom Jorgovanićem, a poslije njegove smrti udala se za glumca Gavru Savića.
Prestala je glumiti na samom početku tridesetih kad je oboljela izgubila vid. Kako se može pročitati u knjizi:
"Teška bolest i loša materijalna situacija ponukala je kazališnu javnost da pomogne bivšoj kolegici. Zato je, uz sudjelovanje članova zagrebačke drame i opere, na matineji jedne nedjelje u listopadu 1931. održana kazališna priredba te je izvedena i jednočinka A. Bissona Jerihonska ruža. Novinari su svesrdno pozivali građane na odaziv jer je, za razliku od nekadašnjih korisnica, sav prihod od predstave bio namijenjen Tonki Savić". Glumica je umrla, nažalost, tri mjeseca poslije.
U 19. stoljeću popularna je bila i Maca Peris. Tumačilo se u onodobnoj štampi da je svoju karijeru prije svega dugovala lijepom izgledu. O njoj je pisao i August Šenoa. Podrijetlom iz riječke okolice, odrasla u siromašnim uvjetima, prehranjivala se, poput Ivane Bajza i mnogih drugih glumica, šivanjem.
Prije početka svoje kazališne karijere nastupala je i u putujućem cirkusu: "Prema riječima Vatroslava Cihlara, dok je djevojka živjela u Rijeci, u kazalištu je vidjela nastup glumice Adelaide Ristori i to ju je ponukalo da se posveti glumačkom pozivu. Miletić u svom članku navodi anegdotu dase Maca Peris, ponesena uzbuđenjem, uspela se na pozornicu, a glumica joj je pristupila i rekla: "Pustite malu, to je zgodno lice za glumicu!".
Neprikladno glumačko zanimanje
Ipak, nisu sve dolazile iz osiromašenih obitelji. Bilo je i iznimaka. Primjerice, Ivka Kralj, za koju je August Šenoa pisao da je "zanimljiva, majušna crnka, vita stasa, živih očiju, drobna, izrazita lica", potjecala je iz građanske obitelji u kojoj je glumačko zanimanje smatralo neprikladnim. Roditelji su se nekako i uspijevali pomiriti, no njezina teta nikad nije izgovorila riječ "glumica".
Slično je, kada je riječ o odnosu obitelji prema glumi, poput Ivke Kralj, prolazila i Hermina Šumovska. Potjecala je iz obitelji evangeličkog pastora i Bečanke njemačkoga podrijetla koja nije odobravala kćerinu sklonost kazalištu. Inače je pohađala višu djevojačku školu u Zagrebu iz koje je pobjegla u Beč kako bi ondje učila glumu kod Alexandera Strakoscha.
Kako tumači autorica knjige "Od prijestupnice do umjetnice. Kazališne i društvene uloge hrvatskih glumica", "Hermina Šumovska je prije svog prvog nastupa u zagrebačkom kazalištu pohrvatila svoje izvorno njemačko prezime prevevši ga izravno, od Waldherr u Šumovska". Inače, "neugodan rasplet osobnog života te razilaženje sa Stjepanom Miletićem potaknuli su glumičin odlazak iz Hrvatske. 1903. napustila je, nakratko, glumački posao kad ju je pokćerila jedna od najbogatijih švicarskih obitelji, obitelj tvorničara svile Julija Schwarzenbacha".
Tamo se posvetila karitativnom radu, a zahvaljujući vezama s obitelji Schwarzenbach, zauzela je i ugledno mjesto u društvenom životu otmjenih slojeva u Zürichu. Kasnije je, ipak, gostovala u Zagrebu 1905. u nekoliko uloga.
Mnoge su glumice, može se, dalje pročitati u knjizi, "uspijevale graditi i karijere i brakove iako nisu uvijek bile najbolje sreće jer je zbog neodgovarajućih uvjeta u kazalištu moralo trpjeti ili jedno ili drugo". Tonka Savić imala je troje djece. Marija Ružička Strozzi, pak, glumica koja je najbliža statusu prve hrvatske glumačke zvijezde, primjerice, rodila ih je osmero, no znalo se dogoditi da trudnoće skriva kako bi mogla nastupati.
Izazov licemjerju i malograđanskom mentalitetu
Inače, prve uloge u pravilu su na pozornicama sve ove glumice ostvarivale mlade, u srednjoškolskoj dobi, šesnaest, sedamnaest, a neke i mlađe. Milica Mihičić bila je iznimka, kako tumači autorica knjige, "ona je debitirala u dobi od dvadeset i šest godina, a ne kao djevojčica poput većine, što je ukazivalo i na zrelost donesene odluke". Uz hrvatski jezik, tečno je ova glumica govorila i talijanski, francuski i njemački. Lucija Ljubić, tako, piše: "O prodoru realizma i glumičinim nastupima u salonskim komadima pisao je i Josip Horvat četrdesetak godina poslije tvrdeći da su uloge zavodnice, preljubnice, kokete i kokote bile izazov licemjerju i malograđanskom mentalitetu pa u prodoru realističnog glumačkog stila vidi i borbu za bolji, slobodniji moral i za oslobođenje žene u osobnom, ali i društvenom životu, u čemu je Milica Mihičić bila među najboljima jer joj je uspjelo najviše "papirnatim konstrukcijama dati živu put i krv". Branko Gavella je pak pisao: "Nije bila neka izrazita ženska ljepota, bila je oniža, bez nekog naročito zvučnog organa, pa ipak se ona najviše približila ljudskom tipu u kome su se mogle utjeloviti neke naše specifične narodnosne karakteristike".
Među glumicama iz ranijeg doba ove struke, kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, a koje izdvaja Lucija Ljubić, je i Vika Podgorska, te kako tumači: "Za razliku od glumački dugovječne tragetkinje Marije Ružičke Strozzi, konverzacijske istančanosti Milice Mihičić, impulzivne Nine Vavre te šarmantne Ljerke Šram i narodske Mile Dimitrijević, Vika Podgorska, slovenska prinova u zagrebačkom glumačkom ansamblu, svojim je pojavljivanjem na pozornici hrvatskoga glumišta izazvala veliku pozornost, afirmirajući se svojim ulogama kao predstavnica osviještene žene koja ne robuje kulturološkim stereotipima nego slijedi vlastita načela nerijetko kršeći društvene konvencije jer, riječima Borisa Senkera, "žene Vike Podgorske nisu bile ni lutke, ni anđeli, ni demoni", a Podgorska je po njegovu mišljenju bila "prva glumica koja je na hrvatskoj pozornici utjelovila tip osviještene – danas bi se reklo emancipirane – žene".
Ova je Slovenka s kolegom Hinkom Nučićem došla u Zagreb gdje su se kasnije i vjenčali. Dvoje suradnika započelo je ljubavnu vezu, a budući da je Nučić u Sloveniji bio oženjen, oboje su prešli u Zagreb. Upoznali su se kad se prijavila na audiciju koju je organizirao Nučić. Nakon što je već trebala dobiti ulogu, priznala je intendantu da zbog roditeljske zabrane ne smije javno nastupati. Nučić joj je predložio promjenu imena pa je Hedvika Čus, kako je bilo glumičino dotadašnje ime i prezime, preimenovana u Viku Podgorsku: "Promjena imena svakako je bila uvjetovana društvenim statusom pa je tako, za razliku od Milice Mihičić, djevojka sa svršenom trgovačkom školom, službeničkim namještenjem u banci, jednim imenom i roditeljskim okriljem postala glumica s drugim imenom, drugim namještenjem i drugim okružjem".
Ni danas nije bajno
Prema Senkerovu tumačenju, dakle, Podgorska je prva utjelovila na pozornici lik emancipirane žene, i kreće novo doba za glumice. Knjiga, inače, prati glumice sve do suvremenog doba, mi smo se orijentirali na neke od početaka profesije, neke od prijelomnih točaka u ranijem razvoju profesije glumica.
No, kako tumači naša sugovornica, nije niti danas sve bajno: "Gluma djelomice postaje i medijski potrošna roba, a ako se nešto o glumicama objavi u vijestima na internetu, mnogi smatraju da si mogu dozvoliti privatne komentare o njima, komentiraju njihove ljubavne veze, pa jesu li deblje ili mršavije no inače i sl.
Svako doba nosi svoje"