Pogled u turbulentno doba umjetničkih buntovnika koji su htjeli mijenjati svijet

Kada je njemački umjetnik i pjesnik Kurt Schwitters napisao pjesmu stanovitoj Anni Blume (Ani cvijetu), opisavši je kako “nosi šešir na nogama i hoda na rukama”, te kako je “njezina žuta kosa plave boje”, smatralo se to opisom kaosa i ludila koji je vladao neposredno nakon rata u društvu koje je prošlo nezamislive traume, ali i parodijom ljubavne pjesme, pastorala koje su ranije vladale.

Drugi su ipak čitali ovdje istinsku ljubavnu poeziju, posvećenu pomalo neobičnoj Ani. U pjesmi je postavljeno i pitanje, na koje odgovora nema: “Anna Blume ima pticu/Anna Blume je crvena/Koje je boje ptica?”

Schwittersa, čija umjetnička djela, kolaže koji mahom svjedoče o Prvom svjetskom ratu i osjećaju koji je vladao nakon njega, danas poznajemo iz kolekcija Pompidoua ili MoMA-e, upravo je ova pjesma iz 1919. godine dovela na pijedestal; nakon što je objavljena u časopisu Der Sturm, počele su je objavljivati vodeće novine razdoblja, plakati s riječima iz pjesme lijepili su se po gradovima.

Andre Breton, fotografija oca nadrealizma iz 1920. na kojoj priziva kolegu Francisa Picabiju

Na ratištu

Na temelju je pjesme kasnije tiskana i knjiga. A njemačkog je umjetnika sustigla međunarodna slava. To je, doduše, bio dvosjekli mač, barem u očima njegovih kolega; Richard Huelsenbeck, član berlinske dade, no manje talentiran od Schwittersa, posjetio ga je u njegovu stanu u Hanoveru.

Zaključio je da Scwitters živi u “statičnom, lagodnom svijetu srednje klase”, a kad je malo bolje razmislio, dodao je da se ponaša kao “viktorijanac niže srednje klase”, te je u objavio da se “odriču djela kao što je “slavna Anna Blume”. Dapače, proglasili su - njezinu smrt.

Željko Hegedušić, Nadrealistički kolaž iz 1935.

I “Dada almanah” Richarda Huelsenbecka, i “Annu Blume” Kurta Schwittersa, moći ćemo vidjeti na izložbi koja se u Muzeju suvremene umjetnosti otvara 27. lipnja. Izložba “Prvi svjetski rat i avangardna umjetnost: Dekonstrukcija-konstrukcija”, na kojoj su djela iz kolekcije Marinko Sudac, bit će unutar stalnog postava muzeja.

Podsjetimo da upravo traje izložba u Hrvatskom povijesnom muzeju, također vezana uz Prvi svjetski rat, no dok tamo dominiraju prizori s fronte, posve ukorijenjeni u stvarnost, koje su slikali umjetnici koji su i sami bili na ratištu na Soči ili u Galiciji, poput Bogumila Cara ili Otona Ivekovića, a uz njih porteti vojskovođa, i dokumentarni prizori, izložba u MSU posve je drukčijeg predznaka. Riječ je, prije svega, o djelima avangardnih umjetnika.

Na ratištu je bio i futurist Marinetti. Naime, pjesma “Zang Tumb Tumb” (također na izložbi) nastala je inspirirana bitkom kod Adrianopola, kojoj je svjedočio u doba Balkanskog rata; prema nekima kao dopisnik za L’Intransigeant, prema drugima kao vojnik. Različitim veličinama slova i tiplogijama želio je naglasiti različita raspoloženja; tipografska harmonija stranice, smatrao je, zastarjela je, ona datira u 17. stoljeće. Marinettijeve teze i o slavlju rata i idejama radi kojih vrijedi umrijeti, kasnije su, nažalost, izokrenuli fašisti.

Zajedničko je radovima na izložbi da aktivno sudjeluju u društvu koje njihovi autori vjeruju da mogu promijeniti. Cinizam koji je kasnije zavladao većina njih nije doživjela.

Futuristi; Talijanska avangardna grupa: Russolo, Carra, Marinetti, Boccioni i Severini u Parizu, veljača 1912.

Veliki misterij

Kronološki, izložba počinje 1909., kada je lako pročitati slutnju skorog rata, a završava sa 1935. U to doba datira, primjerice, “Rat” Željka Hegedušića; nadrealistički crtež s prikazom akta koji čita novine u kojima se spominju sankcije, dok se u pozadini naziru i top i cvijeće u vazi, apreko svega je crnim slovima ispisano “Rat 1935.” Tu su i radovi Ivane Tomljenović Meller, umjetnice nevjerojatne biografije, koja je bila i protagonistica Bauhausa.

No ti se radovi iz 30-ih razlikuju od onih nastalih neposredno poslije rata. Jedan od važnijih autora koji se javljaju odmah nakon rata jest Branko Ve Poljanski, pjesnik i slikar, kojemu se zbog niza tajanstvenih okolnosti ne zna godina smrti; prema nekima umro je 1930., prema drugima 1947. Sigurno je, pak, da je umro u Parizu, kamo je otišao nakon što je na Terazijama besplatno podijelio svoje književne radove; u franucsku je prijestolnicu, naime, otišao slikati, a što se dogodilo, jedan je od većih misterija hrvatske umjetnosti.

Na izložbi su, iz kolekcije, i filmska revija Kinofon, te Svetokret, časopis koji je pokrenuo početkom 1921. i zapravo je neka vrsta prethodnice mnogo poznatijeg Zenita. Svetokret je časopis “za ekspediciju na Sjeverni pol čovjekova duha”, kako ga je predstavljao. Ljubomir Micić, njegov brat, pokrenuo je časopis Zenit, čiji su najvažniji primjerci na izložbi. Micić je, također, bio na fronti u Galiciji, no odglumio je ludilo i zatim je vraćen natrag.

Godinu dana nakon pokretanja Zenita osnovana je zagrebačka avangardna grupa Traveleri, o kojoj smo donedavno jako malo znali, iako je priča o njezinim protagonistima priča o bitnim ličnostima epohe tog razdoblja u Zagrebu, a najvažnija se njihova djela nalaze u kolekciji Sudac.

Subverzivni Traveleri

Njihove su subverzije bile raznolike, primjerice, nosili su naočale bez stakala, a skidanjem šešira pozdravljali su na ulici konje, a ne kočijaše ili gospodu u kolima. Sastajali su se u kućici u vrtu vile bankara Dušana Plavšića na Rokovom perivoju 9, koji je bio glavni financijer hrvatske moderne. Čedomir Plavšić bio je na čelu grupe u kojoj su svi bili mladi obrazovani ljudi, iz imućnijih zagrebačkih obitelji, iz vila sa sjevernih obronaka grada; svoje su umjetničke akcije izvodili deset godina a nakon što su prestali s djelovanjem grupe, i posvetili se svojim zanimanjima, a bilo ih je raznih, od pilota do liječnika, i dalje su bili u kontaktu i družili su se.

Vikend nakon otvaranja izložbe međunarodni je Simpozij o Prvom svjetskom ratu, od predavanja izdvojimo: Olga Burenina “Rat svjetova i ruska avangarda”, Hans Gunter “Futuristička estetika Novog senzibiliteta i Rat”, Miško Šuvaković “Radikalne prakse u bivšoj Jugoslaviji”...