EMINA VIŠNIĆ

PRVA DAMA RIJEKE 2020 'Cilj nam je privući oko četiri milijuna posjetitelja'

 
 Matija Djanješić / HANZA MEDIA

Riječanka tek rodom, splet okolnosti ju je već nakon rođenja odveo iz rodnog grada, o Rijeci, u koju se lani vratila, nakon što je odlučeno da Emina Višnić bude na čelu najzahtjevnijeg kulturnog projekta u Hrvatskoj, priprema za Rijeku, europsku prijestolnicu kulture 2020., o tom gradu govori nadugačko, s puno energije: „Rijeka ima dopadljive neobičnosti. Grad je na moru koji ne izgleda kao da je grad na moru. Život se ovdje ne događa na rivi, već na korzu. Ugodan je i taj kontrast Rijeke i Opatije. Rijeka je industrijski grad, nije mediteranski uobičajeno lijep, to se čita i u arhitekturi i u prometu, a za 20 minuta si u sređenoj Opatiji, gdje se vidi da je to nekadašnje mondeno mjesto za elitu. Ali, sve to kao da je jedan grad - Opatija je i ranije bila mjesto gdje se zabavlja, a Rijeka mjesto gdje se radi i ode na pokoji kulturni doživljaj. Ovdje na plaži gledaš brodogradilište, terminal, i predivne otoke … Volim taj riječki spoj prekrasne prirode i industrije, tehnologije. Sviđa mi se ovdašnja arhitektura, atmosfera u gradu je baš dobra, nalazim nekakvu ljepotu čak i u ružnoći bivših i sadašnjih industrijskih prostora. Posebno mi se sviđa ta riječka raznolikost, Rijeka je naglašeno grad migracija. Tu je jako puno ljudi, u različitim povijesnim trenucima, doseljavalo iz raznih krajeva. Sviđa mi se i riječka kulturna scena, bez obzira što se radi o puno manjem gradu i puno manjoj sceni negoli je ona zagrebačka.“ Emina Višnić uvijek daje ekstenzivne odgovore, i rijetko da, dok tako, u kontinuitetu govori o nečemu, sugovorniku ostavlja kakvu spontanu pauzu za potpitanje. „Privlačilo me je doći ovamo, makar ostaviti iza sebe veći i dinamičniji grad kakav je Zagreb. Ovdje, u Rijeci, je još uvijek jako puno prostora za nove ideje, za razvoj nekakvog drugačijeg oblika i kulture i turizma. Za napredak. Nama je bliže Trst negoli Zagreb, jednako su nam blizu Zagreb i Ljubljana. Jako se osjeti da ovaj grad nije koncentriran samo na sebe, već je otvoren, konzumira i prima i ono što je oko njega.“

Uspoređujući Zagreb i Rijeku, ističe da su to gradovi – bitno drugačije atmosfere. „U Rijeci se snažno osjećaju različiti kulturni utjecaji.

Recimo, riječki HNK ima posebnu pretplatu koja daje priliku Riječanima ne samo gledati predstave u njihovoj, riječkoj kazališnoj kući, već i unutar iste pretplate otići na predstave u Ljubljanu ili u Trst. Puno mladih odlazi na studij u Zagreb, ali ih jako puno ide studirati i u Italiju i u Sloveniju. To je silan kapital, tako u gradu imate veliki broj ljudi koji imaju iskustvo ne samo vlastita grada i države, već i neke druge države i neke druge kulture. Konačno, izgradnjom kampusa Rijeka je postala i veliki sveučilišni centar što joj daje dodatnu živost.“

Organizacija EPK Rijeka 2020 projekt je kakvog u Hrvatskoj kulturi, po veličini i razini kompleksnosti, u posljednjih 20, 30 godina nismo imali, čak niti približno, podsjeća Višnić dok se dogovaramo za termin razgovora za ovaj članak, tražeći slobodnih sat-dva u svom poslovnom kalendaru.

Ne muče je, kaže, vremenski okviri realizacije projekta, doduše blizu je, ali i daleko ta 2020., bilo bi ponešto apsurdno već sad se tjeskobiti oko rokova, prije je da nam time hoće kazati da ne postoje unaprijed određeni recepti na koji način posložiti organizaciju, kojim koracima ići.

„Čak i ako gledamo druge gradove nekadašnje prijestolnice kulture, naprosto ih ne možemo kopirati jer su oni imali drugačiji program, drugačije uvijete, drugačiji kontekst u kojem su radili, bavili su se drugim temama, ponekad i drugim formama. Znači, moramo sve to postaviti iz početka, na jako puno pretpostavki, i biti spremni svo vrijeme na promjenu, da se, ako smo nešto krivo pretpostavili, jako brzo i fleksibilno prilagodimo na novo.“, objašnjava.

Rijeka 2020 registrirana je kao tvrtka, kojoj su osnivači Grad Rijeka, većinski vlasnik te Primorsko-goranska županija, manjinski; a na čelu je tvrtke Emina Višnić, iskusna menadžerica u kulturi, izvrsna poznavateljica kulturnih politika, nekadašnja ravnateljica Pogona – zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, koordinatorica nacionalne mreže Clubture, voditeljica kulturnog kluba Mama…

„Zašto je biti menadžer u kulturi tako bitno drugačije negoli biti menadžer u nekoj drugoj industriji?“, naglas ponavlja netom joj upućeno pitanje. „Usporedite to, recimo, s organizacijom nekog sportskog događaja. U sportu, ako pripremate natjecanje, veliku međunarodnu manifestaciju, uvijek znate osnovne gabarite vašeg proizvoda. Nogometna utakmica uvijek ima isto trajanje, isti je raspored igrača, točno se zna što treba pripremiti za utakmicu. Kod nas u kulturi stvari nisu tako kristalno jasne. Svaki naš 'proizvod' ili 'usluga', ako ćemo govoriti menadžerskim jezikom, ili pak svaki naš 'umjetnički rad', ako ćemo govoriti jezikom kulture, jest nova kreacija koja kreće od početka. Mi ne možemo znati unaprijed kako će izgledati velike predstave, evo recimo one koje će se u Rijeci igrati 2020. U ovom trenutku nemamo pojma što za njih pripremiti, koji tip gledališta, koji tip tehnike. Sve je to dio kreativnog procesa u kojem sudjelujemo skupa s autorima. Utakmica je utakmica i zna se što trebate spremiti, a predstava je svaki put drugačija i ne postoje neki uobičajeni standardi. U tom smislu je, rekla bih, ovo možda nešto zahtjevnije za organizirati.“

2020. u Rijeci će biti postavljene četiri velike premijerne međunarodne kazališne produkcije. U rujnu su neko vrijeme u gradu boravili Oliver Frljić i Chris Torch, inicijatori projekta te belgijski redatelj Jan Lauwers (Needcompany), Stefan Kaegi (Rimini Protocol) i dramatičar Goran Stefanovski koji s Frljićem radi na jednoj od četiri predstave. S ljudima iz Rijeka 2020 obilazili su povijesno važne lokacije u gradu i okolici, razmišljajući o produkciji.

Rijeka, 021117.
Portret Emina Visnic, direktorica Rijeka 2020. 
Na fotografiji: Emina Visnic.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanješić / HANZA MEDIA

„Planiramo za EPK 2020 raditi nove predstave, posebno napravljene za Rijeku, a ne samo uvoziti postojeće. Proces ide u nekoliko koraka: najprije umjetnici dođu ovdje u studijski posjet, dobro se upoznati s gradom, njegovim pričama, zanimljivim lokacijama. U rujnu su Lauwers, Kaegi i Stefanovski s Frljićem i Torchem obišli mjesta važna za riječku povijest i za EPK, primjerice mjesto nekadašnje granice, Memorijalni centar Lipa, Guvernerovu palaču gdje su čuli priču o D'Annunziu, kompleks Benčić, brodogradilište 3. maj... Najviše su ih inspirirale priče o brodu Galeb, između ostalog i zato što i danas postoje svjedoci tog vremena. Kaegi svoje projekte baš i razvija sa stvarnim ljudima, radije negoli s glumcima. Zanimala ih je i priča vezana za migracije austrougarskog stanovništva iz riječke luke u Ameriku, za koju je važan Hotel emigranata. Za pitanja migracija bitna je i željeznica. Tim će se temama dalje baviti Frljić i Stefanovski.“, najavljuje. U prosincu, istim poslom, u Rijeku stiže redateljica Maja Kleczewska, dobitnica ovogodišnjeg srebrenog lava venecijanskog kazališnog bijenala. Za boravka u gradu fokusirati će se na temu totalitarizma, na rad Oedoena von Horváth, inače rođenog Riječanina.

Nakon boravka u Rijeci na spomenutim je umjetnicima predložiti koncept, osnovni sinopsis ideja o predstavama koje žele postaviti, kazati kojim će se to temama baviti, na koji način i na kojim lokacijama raditi.

Konkretan rad na produkcijama bit će u 2019., predstave premijerno izvedene 2020., svaka u jedno godišnje doba. „Očekujemo napraviti predstave koje će biti europski relevantne i koje će, nakon izvedbe u Rijeci, gostovati u brojnim drugim gradovima. Ključan partner je HNK Ivana pl. Zajca koje će preuzeti rad na produkciji, a mi ćemo, kao EPK agencija, s njima raditi na osiguravanju svih potrebnih preduvjeta za realizaciju, od prikupljanja sredstava preko priprema lokacija i brojnih lokalnih ekipa pa sve do marketinga i izvoza predstava u druge zemlje.“, spominje nam ovaj primjer Višnić ne bi li dočarala, barem jedan od segmenata, kojima se trenutno bave.

U doba dok je bila studentica u nas i nije bilo studija kulturnog menadžmenta. „Danas postoji nekoliko programa po privatnim školama, i postoji, na Akademiji dramskih umjetnosti, studij produkcije, koja je, doduše, tek dio kulturnog menadžmenta. No, i dalje u Hrvatskoj nema kvalitetnog programa kulturnog menadžmenta. To i nije studij koji čovjek može kvalitetno studirati kao dodiplomski studij. Jer, bavljenje menadžmentom u kulturi podrazumijeva da imate znanja ili u nekom umjetničkom polju ili znanja iz povijesti umjetnosti, književnosti i tome slično, morate poznavati sadržaje da bi onda mogli organizirati, 'menedžirati'. Jer, nije ovo vrsta menadžmenta u kojoj imate standardizaciju, klasičnu komodifikaciju proizvoda koji prodajete. Ovdje se svaki projekt otkriva, rađa iz početka. Iskustvo, jasno, pomaže, ali nema zadanih špranci po kojima ćete raditi. I baš je sad velika prilika za riječko sveučilište da iskoriste činjenicu da je baš Rijeka EPK 2020. Dogovor je između nas, Rijeke 2020, i sveučilišta, da se iskoristi organizacija ovako velikog projekta, ovaj program neformalnog obrazovanja kulturnog menadžmenta koji sad razvijamo pod naslovom 'Učionica'. Riječ je o nizu međunarodnih seminara i radionica, odlazaka na studijska putovanja u inozemstvo, studenti i mladi koji su već u struci imaju priliku za praksu u riječkim kulturnim ustanovama, kazalištu, art kinu, muzejima, kroz organizaciju Rijeke 2020 mogu dobiti praktična znanja iz kulturnog menadžmenta. Bilo bi dobro da se iz tih iskustava na riječkom sveučilištu pokrene specijalistički studij kulturnog menadžmenta.“

O ovom je poslu, iskusna i temeljita, Emina Višnić, primarnim obrazovanjem profesorica hrvatskog jezika i komparativne književnosti, ponešto, kaže, naučila i za boravka na International Fellowship Programu u Washingtonu. Američki je pristup kulturnom menadžmentu drugačiji negoli europski, tamo se novac za kulturu namiče iz bitno drugačijih rukavaca negoli je to slučaj u europskoj praski. „U SAD-u se iz javnog sektora u kulturu slijevaju relativno mala sredstva. Mnogi misle da većina toga dolazi zapravo iz tržišta, no to nije istina. Većina novca za kulturu dolazi od tzv. mecena, bogatih ljudi koji, što zbog poreznih beneficija, što zbog činjenice da tamo među određenim slojevima postoji tradicija ulaganja u kulturu, daju novac. Možda je ono što sam ponajviše naučila od američkih kolega pragmatičnost, praktičnost u pristupu. Primjerice, u načinu strateškog planiranja, u načinu kako pristupiti potencijalnim donatorima, kako povezati različite ljude, bilo iz korporativnog ili drugih sektora, kako pristupiti publici. Rijetko u ovom mom poslu imam vrijeme za baviti se dugoročnim promišljanja. A to je jako bitno. No, nas progutaju dnevne aktivnost. Tamo u Washingtonu sam se mogla fokusirati na širu sliku, praviti dugoročne planove i nadam se da će od toga uskoro biti vrlo konkretnih rezultata.“

Titula EPK donosi bitan turistički potencijal. Tako je Brugge 2002. ostvario povećanje turističke potrošnje za 25%, a EPK 2004., francuski Lille, na svaki je uloženi euro zaradila osam. Linz je u godini kad su bili EPK imao 10% noćenja više, Maribor 21%. 2013. u Marseille je došlo dva milijuna turista više negoli godinu dana prije, a u češkom Plzeňu su 2015. turisti ostavili 21 milijun eura potrošnje. Podaci iz Liverpoola govore da je u godini EPK 70% tamošnjeg stanovništva barem jednom barem jednom posjetilo muzej i galeriju, dok to u Hrvatskoj uobičajeno učini svega 20% ljudi. 2008. u norveškom je Stavangeru, tadašnjem EPK, 74% djece je sudjelovalo u kulturnim programima.

„Naše su brojke također ambiciozne.“, govori Višnić. „Cilj nam je 2020. u Rijeku i okolicu privući oko četiri milijuna posjetitelja.“

Većina EPK ima sličnu financijsku konstrukciju na koju računa i Rijeka. „Kad dobijete EPK dobijete samo titulu. Ljudi misle da se s time dobije nekakva velika vreća novca iz europski fondova, ali to je sasvim krivo. Mi isto apliciramo na europske fondove kao i svi drugi. Mnoge su se prijestolnice poskliznule na infrastrukturi, kasnile su s gradnjom objekata, nije bilo novca. Ovdje smo mi u prednosti, s obzirom da grad Rijeka, koji inače vodi većinu infrastrukturnih projekata, je zapravo osigurao većinu sredstava iz europskih fondova. Već ove godine otvorili našu prvu infrastrukturu, Muzej moderne i suvremene umjetnosti.“ Završena je prvu faza uređenja zgrade Muzeja, otvoren je velikom retrospektivnom izložbom Toma Gotovca. U Rijeci se za EPK neće graditi nove zgrade, intencija je da se ovdašnja bogata industrijska i druga baština preoblikuje u kulturne i turističke prostore.

Nekadašnji Titov Galeb postati će muzej, kino na otvorenom, bit će tamo i restoran, nešto soba za iznajmljivanje. Za Galeb je, priča, ogroman interes stranih novinara.

U sklopu EPK po prvi će se put u Hrvatskoj stvoriti kulturna četvrt: četiri najveća različita projekta bit će u sklopu nekadašnje tvornice Benčić; tamo će biti dva muzeja – u palaču nekadašnje šećerane, taj spomenik kulture, preseliti će Muzej grada, a Muzej moderne i suvremene umjetnosti je već preselio. Treća, i najveća zgrada tamo, jest knjižnica. Rijeka će tako končano dobiti veliku knjižnicu.

Tamo će biti smještena i tzv. Dječja kuća, u tom ciglenom zdanju otvara s prostor za kreativnost djece, dom za radionice, kino, predstave.

Na to će otići oko 30 milijuna eura, od toga je između 75% do 80% financirano iz europskih fondova, ostalo se sufinancira iz državnog i lokalnog proračuna.

Hrvatska će 2020., u doba kad je Rijeka EPK, predsjedati EU, što je i presedan, do sad se nije dogodilo da je država u godini kad je njezin grad EPK predsjedavala Unijom. Kako to kapitalizirati? „Ta koincidencija jest iznimno bitna. Pojednostavljeno rečeno, predsjedavanje EU uključuje čitav niz protokolarno-političkih obaveza i to je odlično za promociju i te zemlje i njezine kulture. Resorna ministarstva pomoći će nam otvoriti put da neke od projekata i programa koje ćemo raditi u Rijeci, 'izvezemo' i u neke druge gradove EU, a i brojnim delegacijama koje će te godine doći u zemlju predsjedateljicu EU na različite sastanke nudimo atraktivne kulturne programe u Rijeci i okolici.“

Što se programa EPK 2020 namjeravaju iskoristiti tradiciju riječkog karnevala; karnevalom će, najavljuju spektakularnim, biti i otvoren i zatvoren EPK. „Uključiti ćemo lokalne karnevalske grupe, od zvončara do pojedinačnih grupa iz škola, nismo još razradili cijeli program otvorenja niti angažirali ljude, to ćemo, barem okvirno, imati početkom iduće godine … Želimo napraviti nešto spektakularno šte će se pamtiti, ali građani neće biti tek gledatelji, već će u tome i sudjelovati, raditi će s velikim hrvatski i europskim umjetnicima. Ne mogu reći koga ćemo angažirati, pregovori su još u tijeku.“

Sadržaji EPK 2020 podijeljeni su na tzv. sedam programskih pravaca.

Jedan od njih, spomenuto „Doba moći“, naslanja se na, objašnjava Višnić, „tu dinamičnu, silno promjenljivu riječku povijest. Uzmite samo koliko li je državnih zajednica Rijeka promijenila posljednjih stotinu godina. Tu ćemo se baviti velikim europskim produkcijama i velikim izložbama domaćih i svjetskih velikana suvremene umjetnosti. Jedan od prostora za takve izložbe i produkcije jest vrlo atraktivan prostor Svetog Grgura odnosno Golog otoka.“

I dok pod egidom „Doba moći“ kane producirati projekte koji idu u red vrhunske europske umjetnosti, program EPK nikada nije isključivo vrhunski umjetnički, „elitistički“, intencija je da on korespondira sa što većim brojem građana. „Imamo niz programa koji su baš namijenjeni uključivanju zajednice, tzv. običnih ljudi, ljudi koji nisu profesionalci.“ Za primjer navodi program 27 susjedstva, koji povezuje 27 zajednica iz cijele Primorsko-goranske županije, iz raznih sela, mjesta, gradova koji će, uz pomoć umjetnika i drugih stručnjaka, napraviti svoje kulturne projekte. „Primjerice, ljudi iz goranskog sela Kuti, poznati po svojoj maloj, a velikoj čitaonici, žele u sklopu EPK dalje razvijati kulturni turizam i kulturu čitanja. Mještani Praputnjaka, nedaleko Bakra sudjelovati će s temama vinogradarstva i suhozida, tradicionalnim znanjima. Svako od tih naših 27 susjedstva ćemo spojiti s jednim susjedstvom iz neke druge zemlje EU.“, najavljuje direktorica EPK.

Spominje i projekt Lungomare. „To je tzv. muzej u pokretu, radimo novu kulturno-turističku rutu povezujući 15ak točaka obale i otoka gdje će na svakoj od tih točaka bilo kulturne bilo prirodne baštine, biti umjetničke instalacije nastale na temelju lokalnih priča. Riječani i njihovi gosti moći provesti jedan ili čak i više dana obilazeći cijelo područje, susrećući lokalne ljude, slušajući ovdašnje priče.“

Ta četverogodišnja, petogodišnja organizacija i priprema EPK nije usmjerena na događanja koja u izabranom gradu i regiji traju tek godinu dana. Ono što se gleda i „mjeri“ jest i što iza EPK ostaje.

Što će EPK 2020 ostaviti Rijeci?

„Bitno je da Rijeka postane puno privlačniji grad, ne samo za biznis investicije, već za ljude, da dođu ovdje živjeti, raditi. Zadnja investicija u infrastrukturu u kulturi u Rijeci je bila 1970- i-neke, tad je napravljen Muzej revolucije, danas Muzej grada. EPK će ostaviti iza sebe konkretnu infrastrukturu, nove prostore, muzeje, knjižnice u kojima će Riječani moći kvalitetno provoditi vrijeme. Meni je bitno kroz različite programe, namijenjene mladima i djeci, na dugi rok, stvoriti redovnu publiku.“

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 08:31