REDATELJ ALEKSANDAR POPOV 'Radim Harmsa jer je hrabar i zanima ga samo besmisao'

Aleksandar Popovski (r. 1966. u Skoplju) među najzanimljivijim je postjugoslavenskim redateljima. Najviše je u nas režirao u Gavelli, a prvu je predstavu ovdje, 2000., napravio u Kerempuhu, “Bure Baruta” Dejana Dukovskog. Sad pak režira Daniila Harmsa, ruskog apsurdističkog pisca, čiji je pasionirani ljubitelj i poznavatelj. Popovski je, među ostalim, režirao u Danskoj,Srbiji, Velikoj Britaniji, Italiji, Švedskoj...

• Poznato je da ste pasionirani ljubitelj Daniila Harmsa. Režirali ste kolaž po Harmsu 2010. u Rijeci, sad ga radite u Kremepuhu. Što se otad promijenilo, a što je ostalo isto?

- Čuo sam za ovakav izraz: Uhvati trenutak!

Lako je to reći, no teško napraviti. Govorim to potpuno siguran, zato što sam sve na sebi iskusio. Hvatao sam trenutak, ali ga nisam uhvatio i samo sam slomio sat. Sada znam da je to nemoguće. Isto tako nemoguće je loviti epohu, zato što je to isto trenutak, samo veći. Drugo je ako probamo da zadržimo to što se događa u ovome trenutku. Evo, na primjer: jedan, dva , tri.... Ništa se nije dogodilo. Zadržao sam trenutak u kojem se ništa nije dogodilo.

Uvijek se sjetim ove Harmsove priče kad govorim o trenutcima koje pokušavam zadržati ili ih se sjetiti, a povezane su uz predstave koje sam radio, ili za kazališta u kojima sam bio. Uhvatiti predstavu koja se odigrala, nemoguće je.

Kontroverzna predstava

• Harms nikad nije izvođen u Kerempuhu. To što je uvršten na repertoar u jubilarnoj, 50. sezoni, svojevrsna je naknadna počast. Za redatelja to je pak velika odgovornost. Na koji je način doživljavate?

- Kada me je Duško Ljuština prije 15 godina pozvao da radim "Bure baruta", čini mi se da je napravio jedan jako hrabar potez. Raditi “Bure baruta" u to vrijeme niti za mene niti za Kerempuh nije bio jednostavan zadatak. To mi tada nije bilo jasno, to sam shvatio tek kasnije. Predstava je prošla sa svim kontroverzama oko nje, ali i danas se spominje kao referentna. Staviti u jubilarnoj 50. sezoni Harmsa na repertoar nije ziheraški potez i ja znam da je posrijedi veliko povjerenje. To je tekst koji ne donosi zagarantirani uspjeh, ali sigurno donosi zagarantirani neuspjeh. A to je, priznat ćete, bolje od umjerenog uspjeha. Harms je hrabar i nepredvidljiv. Njega zanima samo besmislica i ono što nema praktično nikakavog smisla. Herojstvo, patos i odvažnost mrske su mu riječi i osjećaji. Ali zato on duboko štuje radost i bol, tugu i smijeh. Meni je to dosta za uzbudljivu predstavu.

•Glazbu radi izvrstan makedonski sastav. Koliko je ona bitan element predstave?

- Foltini su jedan poseban bend. Ja mislim da bi Harms bio jako zadovoljan kad bi ih čuo. Meni je muzika jako važna u predstavama. Često je dio same priče, odnosno još jedan glumac u predstavi. Meni je uvijek lijepo kad neko glumi, priča nešto pa onda najednom zapjeva iz čista mira. To me zabavlja. Zamisli da se mi tako razgovaramo u različitim žanrovima o životu? A onda malo i zaplešemo.

•Što ste doživjeli od glumaca i što očekujete od publike?

- Uživao sam u tome na koji način su se upustili u igranje Harmsovih priča. S nekim glumcima sam već radio, a neki su mi sasvim novi. Puno smo pričali o tome kako napraviti osobe koje su sastavljene od različitih priča i likova. I je li onda treba igrati lik ili samo priču.

Pitanje je što očekuje publika od nas? Mi od nje mnogo.

Kako je u Danskoj

•Radili ste, među ostalim, u Danskoj. Zanima me kakvi su tamošnji glumci i kakav je sistem rada?

- Jedan stariji glumac me je na prvoj probi, na kojoj sam pokazao scenogafiju u kojoj je bilo jedno metalno drvo, pitao da li ja planiram da se on penje na to drvo? Ja sam, s obzirom na godine (67), rekao da ne mora, ali da bih si to želio. Stižem na sljedeću probu i nalazim njega kako se penje po drvetu. Malo sjedi gore, pa ponovo siđe dolje. I tako nekoliko puta. Pitao sam ga zašto to sad proba, a on mi je odgovorio da još ne zna tko je njegov lik i da nema pojma što točno igra, ali da proba ono što sigurno zna, da će biti na drvetu.