Kada su nedavno susjedi iz Bosne i Hercegovine pobjedonosno objavili da je Picassova litografija “Čovjek s bradom” autentično djelo velikog slikara, ponovno je aktualizirano pitanje: tko sve, na ovim prostorima, ima “pravog” Picassa. Litografija je sada izložena u Narodnoj biblioteci u Kozarskoj Dubici, a došla je po “partijskoj liniji”, iz ostavštine general-pukovnika i narodnog heroja Boška Šiljegovića, koji ju je dobio osobno od slikara, kao učesnik Kongresa Komunističke partije Francuske, u svibnju 1964. godine u Parizu. I Bosanci su se odmah pohvalili kako je djelo “neprocjenjive vrijednosti”, dok se gotovo istovremeno i u izlogu jedne zagrebačke galerije pojavila Picassova grafika, za koju, bar do sada, nitko ovdje u Hrvatskoj nije potvrdio, niti demantirao autentičnost.
Jeftina djela ne postoje
Bilo kako bilo, malo je Picassa, onih pravih, na ovim prostorima. “Zadnjih pedeset godina nije se pojavila jeftina Picassova slika”, zapisao je danas već davne 1973. kritičar New York Timesa u svom članku u povodu smrti velikog umjetnika, te dodao kako su valjda Leo i Gertrude Stein, te Ambroise Vollard, njegov pariški galerist, bili posljednji koji su kupili Picassa za 30 dolara. A to je bilo 1906. i 1907. Ako gledamo iz današnje perspektive, to znači da već više od sto godina nije jeftino nuđeno Picasso djelo!
Doista, Picassa su si oduvijek, i za života umjetnika, a pogotovo nakon njegove smrti, mogli priuštiti samo najbogatiji. Makedonci su od slikara, nakon katastrofalnog potresa 1963. godine u Skoplju, dobili ulje “Glava žene”, koje je danas u njihovu Muzej suvremene umjetnosti. U Hrvatskoj nema niti jedne Picassove slike i skulpture koja se nalazi u službenom umjetnikovu catalogue raisonnéu.
Šlomovićevo remek-djelo
A upravo je Vollardov pomoćnik i prijatelj Erich Šlomović, naše gore list, trgovac umjetninama židovskog podrijetla, rođen prema jednima u Vinkovcima, a drugima u Đakovu, kojeg su 1942. ubili nacisti, bio spreman dati Zagrebu Picassa. Uz brojna druga djela s potpisom Cézannea, Degasa, Renoira među ostalim, koja su ostala kod njega nakon Vollardove smrti, ali uz uvjet da se za njih osnuje muzej francuske, odnosno zapadnoeuropske umjetnosti. Šlomović je svoju čuvenu zbirku francuskih impresionista i onodobnih avangardnih umjetnika, koju je donio sa sobom iz Pariza, izložio 1940. u Zagrebu, no svoje planove o muzeju nije uspio realizirati, a umjetnine su, na koncu, pod tragičnim okolnostima nakon njegove smrti dospjele u Srbiju i danas se nalaze u tamošnjemu Narodnome muzeju.
Šlomovićeva zbirka priča je za sebe i dugi niz godina praćena je kontroverzama i sporovima između nasljednika. A da se kojim slučajem ostvarila Šlomovićeva želja i prvotni plan nakon povratka u domovinu iz Pariza, Zagreb bi se danas mogao pohvaliti jednim Picassovim djelom svjetskih razmjera. Jer, “Glava žene” iz 1909. godine, ulje na platnu iz Picassove faze analitičkog kubizma, iz Šlomovićeve zbirke u Beogradu, pravo je remek-djelo.
Bulajićevo sjećanje
Ta je glava pandan Picassovoj čuvenoj skulpturi iz iste godine, koja prikazuje Picassovu ljubavnicu Fernande Olivier. Zagrebačka publika imala je priliku vidjeti djela iz Šlomovićeve zbirke 1989. godine u MGC-u.
Ipak, Picasso je ostavio trag u hrvatskoj kulturi. Možda u svjetskim razmjerima skroman, no za nas ipak vrijedan spomena. Za Bulajićevu “Bitku na Neretvi” napravio je plakat, a za Goranovu “Jamu”, točnije njezino francusko izdanje, crtež. Veljko Bulajić kaže kako Picasso taj plakat nije napravio po partijskoj liniji, kako bi se moglo zaključiti s obzirom na to da je bio član Komunističke partije. - Nakon što je pogledao film “Skopje 63” koji se prikazivao na Festivalu u Monte Carlu, predsjednik žirija Marcel Achard odnio ga je Picassu u njegov atelje da ga pogleda. Tjedan dana kasnije, kada je film dobio nagradu Zlatna nimfa, na svečanosti dodjele pojavio se Picasso i čestitao svim autorima, pa tako i meni. Nekoliko godina kasnije preko jedne moje veze obratio sam se Picassu s molbom da napravi plakat za “Bitku na Neretvi”. Prisjetio se “Skopja 63” i zatražio da mu pošaljem sat i pol filmskog materijala da pogleda. Nakon što sam film monitrao i posalo mu ga, javio je da će napraviti plakat - prisjeća se Bulajić.
Picassov plakat za Bulajićev film zapravo je reprodukcija njegove slike “Otmica Sabinjanki”. Picasso, dakle, nije naslikao novu sliku ili crtež za taj plakat, dopustio je da se koristi jedna njegova ranija slika te, kako ističe redatelj, odredio slova i crvenu boju plakata. Bulajić napominje da je Picasso napravio samo dva plakata u životu i jedan je upravo za njegov film.
Akt u Dubrovniku?
A da potvrda autentičnosti bosanske litografije Picassa i nije baš neka senzacija, potvrđuju i hrvatski povjesničari umjetnosti, jer litografije se ipak od vremena do vremena nađu, a cijene im nisu astronomske. Ali, sve što je od Picassa, u svakom je slučaju vrijedno pažnje. Naši povjesničari umjetnosti tvrde da ima i u Hrvatskoj privatnih kolekcionara koji imaju nekoliko lijepih grafika i crteža, posebno jedan crtež akta koji je u Dubrovniku. Sve ostalo, najčešće se pokaže falsifikatima, uspješnim ili manje uspješnim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....