ARTISTI

TONI STAREŠINIĆ Volim znanstvenu fantastiku, a privlačila me i ideja da glazbom oslikavam teme poput postanka života u moru koji onda izlazi na kopno

Zahvaljujući kombinaciji različitih glazbenih utjecaja, osnivač sastava Chui danas kroji “domaću glazbenu jazz scenu 2.0”
 Sandra Šimunović / HANZA MEDIA

S nedavno objavljenim četvrtim albumom “Chui ovu glazbu”, nastalim uz suradnji s Jazz orkestrom HRT-a pod ravnanjem Andreasa Marinella te snimljenim u Studiju Bajsić na Prisavlju u produkciji Igora Geržine, a nakon dva rasprodana nastupa u dvorani Gorgona MSU-a, trio Chui nametnuo se kao lider, ali ne i jedini akter nečega što bismo mogli nazvati “hrvatskom jazz scenom 2.0”, kako i sam u razgovoru ističe osnivač tog sastava Toni Starešinić. Ugodan je sugovornik, nalik blagom divu bujne kose i nešto manje bujne brade s prvim sjedinama, no u svijetu jazza, čak i američkog, s 36 godina će vas (još) smatrati mladcem.

Janko Novoselić je član Jazz orkestra i pokrenuo je svoj bend Kozmodrum, Vojkan Jocić također radi neke druge stvari, a sada je stalna postava Chuia, uz mene kao nekog umjetničkog direktora, Ivan Levačić na bubnjevima i Konrad Lovrenčić na basu. Nasreću, nismo sami, sviđa mi se što radi Zvjezdan Ružić s fuzijom jazza i istrijanskog etna, Luka Veselinović koji s Veselino Jazz Projectom također ganja fusion pa Mimika Orkestar (Maka Murtića) i niz projekata koji iz toga proizlaze. Scena je živahna, družimo se, idemo jedni drugima na koncerte, iako su oni mlađi od mene”, priča Toni.

Mama mu je s Ista, tata sa Silbe, a unatoč izoliranosti, glazba je našla svoj put do njega, i to ne baš ona kakvu bi čovjek očekivao kad pomisli na neki dalmatinski otočić. Odrastao je na Istu pa preko Zadra, gdje je pohađao glazbenu školu, došao na studij u Zagreb, a tako se formirao i njegov glazbeni ukus.

“Moj dida je imao stari gramofon i još je ispravan, dolje na otoku Istu, a tamo je i njegova kolekcija ploča. Imao je nešto od Olivera, ali i francuske šlagere, nešto jazza, a kad je dolje bura i zima, onda mi je bilo zabavno ih slušati. Krenuvši u glazbenu školu u Zadru, počeo sam kopati i po odlično opskrbljenom odjelu Gradske knjižnice. Nije me zanimala klasična glazba, a stari je od jednog Francuza, na čijoj je jahti radio, dobio pa pri završetku moje osnovne škole doma donio hrpu CD-ova. Bilo je u toj kolekciji Milesa Davisa, Dizzyja Gillespieja, roots-bluesa, akustičnih snimki Johna Lee Hookera. Čudno je kako na tako malom otoku poput Ista, vjerojatno i zato što su ljudi dosta radili vani po brodovima, možeš naći relativno puno ljudi upućenih u prog-rock, blues ili fusion-jazz, barem je tako na Istu. No Zagreb, kamo sam došao na studij marikulture, bio je presudan za moju daljnju glazbenu naobrazbu. Tu mi se sve otvorilo, odvalio me Hendrixov ‘BBC Sessions’ pa sam investirao u prvu hi-fi liniju s gramofonom, a u prosjeku i danas kupujem jednu LP ploču mjesečno”, prisjeća se Toni načina kako je dolazio u doticaj s glazbom, ovisno o mjestu u kojem je živio.

Na drugom albumu “The Second Arrival” (2013.) imao sam dojam da se Chui nastavio na ono što su u Sloveniji tijekom 80-ih činili sastavi Quaterbriga i Miladojka Youneed, proizašli iz kultnog Begnagrada, engleske bendove iz sličnog razdoblja poput Rip Rig & Panica, sklonost jazz-hopu US3 i dub-funku Materiala (Billa Laswella). Na trećem albumu “Third Sun From The Stone” kao da su krenuli tragom Hendrixa i Sun Ra, ali i skandinavskih free-jazz formacija poput The Thinga s elementima psihodeličnog i Krautrocka, no kritičarska impresija je jedno, a Tonijeva “naobrazba” drugo. Ipak, Miles i Herbie su nezaobilazni.

Prije svega “Bitches Brew” Milesa Davisa, no i grupa glazbenika na koje je on utjecao poput Herbieja Hancocka i njegova albuma “Mwandishi”. Tamo se stopio hard bop s bluesom i rockom, a prvi put je u jazz ušao i Moog sintesajzer koji sam napokon nabavio pa ga rabim na snimkama Chuia. Zanimljivo je da su u to vrijeme Hancock i kolege iz tadašnje postave njegova benda sebi nadijevali imena iz svahilija, a i Chui na svahiliju znači leopard, premda sam ime bendu odabrao zbog onog našeg ‘čuj ovo, čuj ono’. Hancock i Joe Zawinul, osobito s The Weather Report, najviše su utjecali na mene, ali i europska struja psihodeličnog rocka, bendovi poput Soft Machinea, King Crimsona, Van Der Graaf Generatora, talijanske fuzije jazza, rocka, folka i popa te Krautrock sastavi poput Cana”, pojašnjava Toni prepletanje utjecaja koji su doveli do fuzije trija Chui o kojoj je bilo debata i na komisijama za Porin.

“Naša dosadašnja tri albuma bila su nominirana u tri različite kategorije Porina; jedan u jazzu, jedan u instrumentalnoj, jedan u alternativnoj glazbi. Nije mi to smetalo, no ako se mene pita, Chui je jazz-rock ili fusion-jazz bend s modernijim ritmovima i postupcima, uključujući i techno i dub. U zadarskoj dvorani ‘Blagoje Bersa’ imali smo starije ljude koji slušaju klasičnu glazbu, jazz publiku, ali i mlade koji briju na techno ili alter-rock. Bilo je zgodno i poučno, ali više volimo nastupati po rock klubovima nego po dvoranama u kojima se strogo sjedi jer tada imam osjećaj kao da smo pod povećalom. Meni je jazz i plesna glazba, ali volim kad je mogu slušati i doma u fotelji. To je kombinacija koja me fura neovisno o stilu glazbe”, elaborira Starešinić svoj glazbeni ukus i nastojanja trija Chui.

Njegov bend povremeno zvuči kao da je stigao iz 70-ih, ali je i suvremen, a plesnost o kojoj govori vraća jazz na ishodište otprije stotinjak godina; kad je krenuo kao popularna plesna, za neke i skaredna, nemoralna glazba. Chui u sebi, uz 70’s jazz-rock, nosi i nešto skandinavskog, kao da je Starešinić odrastao na nekom od otočića iz štokholmskog, a ne zadarskog arhipelaga.

“Danas su mi najdraži Medeski, Martin & Wood pa mi je jako imponiralo kad su nas ‘odobrili’ kao predgrupu na Zagreb Vip Jazz Festivalu, ali zanima me i niz skandinavskih jazz-glazbenika. Volim nu-jazz Buggea Wesseltofta, a naročito Matsa Gustafssona, pogotovo njegov Fire! Orchestra sastavljen od dvadesetak glazbenika, često s poduplanim instrumentima. To je avangardnije od suradnje Chuia s Jazz orkestrom HRT-a, ali i to je bila nit vodilja, uz pokojnog Gila Evansa. Nama se javio Andreas Marinello kao dirigent, aranžer i voditelj Jazz orkestra i to mi je bilo sjajno premda nisam po notama svirao još od osnovne škole. Publika je super reagirala, a i mi smo međusobno kliknuli, s jedne strane bend i s druge orkestar, koji Marinello sve više vodi u takve avanture”, povezuje Toni skandinavsku s pričom o projektu Chui & Jazz orkestar HRT-a.

Neizbježno je barem pokušati dovesti Chui u vezu s onim što se na domaćoj jazz sceni, oko nezaobilaznog Boška Petrovića, događalo na hrvatskoj i ex-YU jazz sceni 70-ih. Bilo je ovdje i tada korespondencije sa svjetskim jazz-rock i fusion-jazz strujanjima.

Nisam toliko ranije slušao Boška Petrovića, na njegove albume sam nalegao tek otkako su nedavno okupljeni u dva-tri box-seta, ali Time me već ranije zviznuo, a Boško je svirao i s nekim njihovim članovima, i to niz godina. Jako su mi zanimljivi radovi Tihomira Popa Asanovića, imao sam sreću da smo surađivali s Josipom Lisac”, skromno će Toni. Bilo bi zanimljivo obraditi i preko Lagerfelda ponovo aktualiziranu Asanovićevu ‘Elektru’ koju je pjevala Zdenka Kovačiček. No kad se ovdje baviš glazbom kakvu stvaraju i izvode Chui, često i pod utjecajem SF-a, planovi postoje, ali i bojazan da ne ostanu u sferi fantastike jer, unatoč Boškovim iskustvima, ići iz Hrvatske s jazzom u svijet nije isto kao na takav put krenuti iz Švedske ili Norveške.

“Volim SF, ‘Star Trek’, ‘Aliena’, ‘Predatora’, stripove s takvom tematikom, a privlačila me i ideja da glazbom oslikavam teme poput postanka života u moru koji onda izlazi na kopno. Još si ne možemo za pothvate u inozemstvu priuštiti ozbiljnu PR agenciju i booking agenta koji bi nam dogovarao koncerte po Europi, a nemamo ni diskografa vani koji bi gurao i albume pa da se sve to uveže. Voljeli bismo surađivati s nekim inozemnim glazbenicima, recimo s Gillesom Petersonom kojem planiramo poslati snimke preko našeg DJ-a Edija Ramića, ali to je za sada samo fantazija. Uz to, roditelji se na Istu bave ugostiteljstvom, možda ću morati nastaviti njihov posao, ali trenutno uspijevam živjeti od glazbe jer sa suprugom Željkom imam i acid-jazz sastav Mangroove iz kojeg je kao uže jezgro proizašao Chui. Nemamo ni djece ni kredita, živimo u vlastitom stanu na Trešnjevci pa nam je i to olakotna okolnost kad je posrijedi egzistencija od ne baš komercijalne i radiofonične glazbe”, sumira Toni Starešinić dosadašnji glazbeni i životni put na kojem se Chui u posljednje vrijeme etablirao kao jedna od najzanimljivijih i najkvalitetnijih postava domaće ne samo jazz, nego cjelokupne glazbene scene.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. studeni 2024 16:29