VJERAN ZUPPA: 'Nema kulturne politike pa tako nema ni para'

Trebala je pognuti glavu i šutjeti ili otići, reakcije su - što javno, što privatno izrečene - kulturnjaka na konferenciju za novinare sazvanu u petak na kojoj je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić govorila o alarmantnom padu proračuna njezina Ministarstva, za koji će ove godine biti odvojeno 0,49 posto ukupnog proračuna. Civilizacijska norma bila bi jedan posto državnog proračuna. Ono što ne možemo saznati je da li je dramatičnoj presici prethodila lavovska borba, pa je kao takva ona bila krajnji iskaz nemoći, ili je, naprosto, opravdanje pred očima onih koji su čekali rezultate natječaja. U svakom slučaju, potencijalnu sućut ili simpatije ministrica kulture nije dobila.

Cinični citat

Teatrolog Vjeran Zuppa i kreator “Bilježnice”, programatskog teksta nastalog uoći trećesječanjskih izbora, a koji je trebao postati osnovom za kulturnu politiku nove vlasti, loše vijesti iz Ministarstva kulture komentira riječima: - Kad su državna izdvajanja za kulturu došla na razinu na kojoj su sada, onda je možda najlakše ponoviti, dakako cinično, onu Wittgensteinovu “o čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti”.

Vujić se brinuo

Ja, naravno, ne mislim da treba šutjeti, ali smo već godinama, nakon Vujića i njegovog ministarstva gdje se za kulturu doista brinulo i za nju nešto i napravilo, navikli da o kulturi govorimo isključivo u “brojkama i slovima”, bez obzira što je brojnima sintagma kulturna politika postala redovna poštapalica. Kulturna politika u ovoj zemlji ne postoji. Moramo znati da smo pristali na to da se kulturna politika svede isključivo na izračun i obračun sredstava koja su za kulturu, kaže se, “odvojena”. Ovakav proračun zapravo je “tradicijska” posljedica takvog stava. Sad bi se, možda, Ministarstvo kulture moglo preimenovati u Ministarstvo kulturnih sirotana, a da slogan bude “koliko para, toliko muzike”, kao da je Hrvatska jedna velika kavana. Svima nam je jasno da novca nema. Ali nam je isto tako jasno da nema ni kulturne politike i da ovakvi iznosi nisu samo plod državne neimaštine, nego i činjenice da niti jedna kulturna politika nije branila kulturu nego ju je prepustila općoj državnoj politici - ističe Zuppa.

Ministrica kulture, na konferenciji za novinare je istaknula je kako se najveći pad proračuna dogodio još 2009. godine, za vrijeme mandata bivše vlade.

Božo Biškupić, ministar kulture u tri mandata, nije bio spreman za duge elaboracije već je umjesto toga samo kratko rekao: - Više se ne bavim tom temom i sve što mogu reći jest da bih se ja maksimalno borio da toga ne dođe. Dodao je i da je proračun za kulturu u njihovo vrijeme rastao.

Nacionalni interes

Njegov nasljednik Jasen Mesić i izravni prethodnik Andree Zlatar Violić na pitanje o padu proračuna u vrijeme HDZ-ove vlade kaže: - Radi se o čistom izvrtanju teza i istine. Sredstava za kulturu su najniža u povijesti, i u cjelokupnom iznosu i odnosu na cijeli proračun. To je jedino što je bitno za djelatnike u kulturi i cijelo hrvatsko društvo - smatra Mesić i napominje kako je udarac na proračun Ministarstva kultura udarac na strateški nacionalni interes: - Kultura i identitet izuzetno su bitni za državu od 4,5 milijuna ljudi, pogotovo kad je ta zemlja ušla u integraciju s praktički 500 milijuna ljudi. Proračunska sredstva moraju se planirati sukladno s percepcijom važnosti tog sektora. Osim toga, već odavno je kultura u EU percipirana i kao djetnost koja pridonosi gospodarskom razvoju. Tu je dimenziju ova vlada potpuno zanemarila i prije rebalansa, a posebice tijekom samog rebalansa, zanemarivši sve mjere koje su u te svrhe osmišljene.

Vjeran Zuppa, pak, naglašava kako kultura nije nužan dodatak, niti ures kojim se povremeno kitimo, a povremeno ga se sramimo.

Primjer Njemačke

- Kulturna politika je, smatram, “licencija politike” same. Recimo, Njemačka je u svom ustavu definirana kao kulturna država. Samim time ona prihvaća i obveze koje iz takve ustavne odredbe i proizlaze. Na žalost, sve što se sad događa rezultat je procesa koji traje godinama. I nisu krivi samo političari, kriva je i tzv. kulturna javnost koja je prešutno takav odnos prema kulturi prihvatila svevši svoje ambicije na multipliciranje ustanova nastalih po austrougarskom modelu, a u kojima se njeguje socrealistički mentalitet.

Nimalo usput: izvaninstitucionalne kulturne udruge služe državi samo kao jedan od njezinih demokratskih privida. I na kraju: naše glavne institucije, pogotovo teatarske, nastale po austrougarskom modelu, danas se brane kao institucije naše tradicije. Meni se međutim čini da ne branimo svoju, nego austrougarsku tradiciju.