‘TURNEJE’ PO ODGOJNIM ZAVODIMA, BOLNICAMA... Bubanj otvara srca nesretne i zatvorene djece

Zvuči gotovo nevjerojatno da autistično dijete s kojim ni ponajbolji defektolozi nisu mogli ostvariti rezultate može savladati vrlo složen ritam na bubnjevima. Ili kada slijepa djevojčica s poremećajem u razvoju bez ikakvih problema odbubnja kompliciranu solažu na djembama, jednom od danas najpopularnijih udaraljkaških instrumenata.

No, upravo se to gotovo svakodnevno događa Branku Trajkovu, bubnjaru Zabranjenog pušenja, koji već 14 godina svojim bubnjarskim radionicama ulazi u najskrovitije i najekstremnije situacije i ustanove, pokušavajući energijom glazbe i energijom ritma ući u svijet onih kojima sustav, unatoč svom trudu, ne može pomoći.

Trajkov se tako nedavno zatekao u Odgojnom zavodu Turopolje, gdje u poprilično lošim uvjetima kazne, odnosno odgojne mjere izdržavaju maloljetnici koji su se ogriješili o zakon. S njima uistinu, slažu se i vrhunski stručnjaci, nije lako raditi. No, šefica Zavoda za Trajkova ima samo riječi pohvale. Bubnjar je uspio ući u svijet maloljetnika koji dolaze iz disfunkcionalnih obitelji i koji okolini pokazuju samo ljutnju i bijes.

- Nakon 20 minuta napravili smo pauzu jer sam vidio da neke stvari ne funkcioniraju. Bili su bijesni, ljuti i morao sam im objasniti da oni u ovoj zgradi moraju biti, ali na mojoj radionici ne. Njihova je odluka žele li da odmah pokupim instrumente i odem ili da ostanem. Ostalo ih je dvadesetak. Počelo je nešto prekrasno, svi su radili zajedno u bubnjarskom krugu i sve mi je postalo jasno kada su mi na kraju druženja rekli da bi htjeli još i tražili da ostanem dulje - prepričava nam Trajkov.

U Istri je svojevremeno organizirao radionice na kojima su sudjelovali Albanci koje su u sukobima ozlijedili Srbi i Srbi koji su ozljede dobili od Albanaca i Amerikanaca. Gadna atmosfera, reklo bi se - na nož. No, ritam ih je spojio. Bez problema su zajedno bubnjali i naposljetku se sprijateljili.

- Bio sam u centrima za autizam, bubnjam s tim klincima, a oko mene četiri-pet defektologa s papirićima. Zapisuju sve što radim. Pitaju me kako to uspijevam. A ja nemam pojma. Improviziram, pokušavam, bubnjam. Nisam muzikoterapeut, a iako sam glazbenik i od toga živim te sam 43 godine vezan uz instrumente, još mi je za sebe teško reći - da, ja sam muzičar. Naprosto sviram i uživam - kaže Trajkov.

Podrijetlom je, po ocu, iz Makedonije pa je odmalena okružen tradicionalnim instrumentima i glazbom.

- U Dalmatinskoj su zagori, puno prije tamburica i drugih ‘tradicionalnih’ hrvatskih instrumenata, imali bubnjanje i tzv. tihe plesove, namijenjene skrivanju od Turaka. No, u nas su danas bubnjevi nešto strano. Prilikom jedne radionice napala me jedna časna sestra kojoj se to nije svidjelo, rekla je da je riječ o paganizmu. Na kraju smo svi zajedno s časnom otpjevali i odbubnjali jednu crkvenu pjesmu. Ritam spaja ljude i kada bubnjam, ja sam u stanju transa, slušam i osjećam što se oko mene događa, baš kao što to rade i legendarni Keith Richards, odnosno Rolling Stonesi - objašnjava Trajkov.

Iako je iza njega već 14 godina bubnjanja po bolnicama (a u Varaždinskim Toplicama su mu liječnici rekli da postiže nešto bolje rezultate na motoriku pacijenata od fizioterapije), zavodima, centrima i ustanovama, Trajkov se ne reklamira. Radi isključivo po preporuci, kada ga netko pozove. Veseli se, kaže, svakoj novoj situaciji jer ne postoji čovjek do kojeg se, kako on kaže, “lupanjem” ne može doprijeti.