Što dalje pišem ovaj spomenar na prorajtana ljeta, to bolje razumijem zašto je “spomenar”, kao predmet određene namjene, izašao iz upotrebe. I predmet u papirnici, i riječ u razgovoru. Jednako kao “štilo i pero”, “bugačica” itd.
Volio sam urednički posao
Još dok smo razmjenjivali spomenare, i upisivali se jedni drugima u njih, na kraju VIII. razreda posebno, zaboravljali smo da su to isto radili stariji, naši starci. Tko bi želio biti životni ponavljač? Nitko.
Zaboravili smo crteže i zapise onih s kojima smo rado sjedili u istoj klupi, s kojima smo čekali pred kioskom da bismo kupili lepinju u masti, sa senfom i lukom, ali bez mesa. Zaboravili smo koliko je bio velik 25-metarski bazen u Daničićevoj, u kojem smo stekli diplomu iz plivanja.
Uoči ljeta ‘78. otišao sam iz Poleta. Denis se, tada, vratio iz vojske, iz Makedonije. Tamo smo ga trebali posjetiti Jurdana, Cigo Brankov i ja. Našli smo se zajedno s Ninom, glavnim urednikom, u nekom podrumu na početku Gajeve. I tamo je bio neki diskač, kratko vrijeme.
“Od Poleta hoću napraviti Playboy”, ustvrdio je Denis.
Nino se složio. A ja sam naglasio da sam bio u Americi - valjda sam im htio reći da oni još nisu (u što nisam siguran) - te da ovo ovdje nije Amerika. Da nema smisla prepisivati sadržaj bez smisla. (To ne bih znao reći.) Valjda sam im htio reći da sam slušao kolegij “Oblik i smisao književnog djela” na Komparativnoj. Kako god, trebao sam nastaviti posao urednika kulture s plaćom većom od one mog oca, ili mame. Bio sam principijelan, i zeznuo se.
Ne žalim, jedino tako mogao je to postati moj život, i moje ljeto. Tješim se slušajući Glas, Sinatru, i onaj njegov stih: Što je čovjek bez sebe.
Otišao sam kao Ratko Karabatković, veliki dječak velikih očiju iz podruma u Novoj vesi. Među brojnim dragim ljudima spominjem tek Jadrana Breškovića, opet dečka velikih očiju. Svi smo, napokon, bili mladi, i više manje mršavi - oči su na nama morale biti takve. Jadran je prerano otišao. Napravio je provokaciju na Trgu glumeći narkomana. Bio je rođeni reporter. Ranka Trkulja je prerano otišla. Šarmantni i dobrohotni Zoran Franičević, otišao mnogo kasnije a, opet, prerano. Svi su odlasci prerani, i sa svakim od njih odlazi dio nas samih. Kako svaki novinski urednik voli “svoje” ljude, djecu koju je “izmislio”, tako sam ja volio novinare kulture: Božicu Brkan, Željka Krušelja, Maju Povrzanović, Zvjezdanu Timet, Radovana Marčića, Zdenka Duku, Vesnu Pejaković...
Od proteklog posla sjećao sam se intervjua s Vesnom Parun, natezanja oko njenog stana u Studentskom gradu. Intervjua s Oskarom Davičom - svi smo znali, tada, njegovu “Hanu” - u Varaždinskim Toplicama. I onih najdražih razgovora, s Danilom Kišom u hotelu Metropol, u Beogradu.
Zaboravio sam zašto nisam raspisao temu o Kiševu progonu, zbog knjige kratkih priča “Grobnica za Borisa Davidoviča”. Samo znam da sam u isto vrijeme razgovarao s Draganom M. Jeremićem, glavnim mu protivnikom. Posjetio sam, istim povodom, Radomira Konstantinovića, u njegovu neboderu. (Nedavno mi je Bora Ćosić potvrdio da još uvijek stanuje na istom mjestu.)
Jednako tako, došao sam u goste Nikoli Miloševiću, autoru “Andrića i Krleže”. Kod njega sam jeo krempite, što ih je spremila profesorova majka. No, bio mi je drag urednički posao; ispalo je da ono danas najvažnije nisam uspio ostvariti. Čak ne mogu pronaći ni bilješke s ovih tematskih dijaloga.
Izašla mi je prva knjiga
Falit će mi zajednički odlasci u štampariju u Preradovićevoj, i potom piće u obližnjim birtijama, s obveznom analizom promašaja. Trebao sam tek pokupiti svoje fotke, što ih je snimio Ves (Milisav Vesović) u Savskoj 5. Bilo kako bilo, spakirali smo se, i krenuli na more. Kamo nego onamo gdje smo već bili: na Hvar. U Vrbosku, u Jelsu. Tog ljeta čitao sam Malamudove “Fidelmanove slike”. Izašla mi je prva knjiga, prije ljeta, a zvala se “U sjeni Južnog medvjeda”. Dogovorio sam se s Matošecom, TV urednikom Dječjeg programa, da ću po njoj napraviti TV seriju. Trebao ju je režirati Dragoljub - Braco Švarc. Milivoj i ja odlazili smo k njemu, na dogovore. Matošec mi je ispričao kako ga je otac silio da završi pravo. U redakciji izdavačkog poduzeća Mladost upoznao sam Milčeca. “Svi ćete vi doći k nama, u Springer”, govorio je Zvonko s pravom. Tako je i bilo.
Samo što sam ja ispao iz vlaka, sa zacrtane linije. Dogodilo se da je Rac tog ljeta imao nekog posla na faksu, ili je jednostavno ljetovao u nekom drugom terminu. Vrboska je bila prazna bez njega, i Emila. Studentsko ljeto ostalo je davno za nama.
Sada smo Nina i ja bili par poput mojih staraca: unajmili smo sobu, i borili se s krvožednim komarcima. Bili smo premladi da si malo sunčamo leđa, pa malo prsa, malo bokove. Bilo nam je dosadno.
Ali, uvijek postoji to neko drevno ludilo imitacije, što ga je od renesanse utjelovljavao majmun, kao savršeni imitator. Nastojali smo sličnošću s precima postati njihovi briljatni nasljednici, pa makar, pritom, izgorjeli.
Zapravo, ljeto je tamo gdje su oni koji su ti dragi. I ne znaš kakva je sreća imati ih, dok ih ne izgubiš. A moje je srce ostalo u Zagrebu, s mojim poletovcima. Premda sam to odbijao priznati. Rekla mi je Sonja M. da je ovi moji zapisi podsjećaju na kultnu TV seriju “Grlom u jagode”. U tome ima, mora bit istine. Sva su sjećanja po nečem ista, samo što ih svatko prilagođava sebi, svojim pogreškama i krivim zapamćenjima. Spomenuo sam Bori Ćosiću proteklog proljeća da me scenarij Srđana Karanovića i Rajka Grlića podsjeća na njegovu knjigu “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”. “Oni su moja deca”, odgovorio je. Uzme li se u obzir da su TV pisci tzv. praški đaci, moglo bi se reći da svi nekako bacamo barem na Jana Nerudu, ako već ne na Bohumila Hrabala. No, što je onda s Dos Passosom, i s “Berliner Alexanderplatzom”?! Previše je tu imena. Hoću reći, imitacija nije namjerna.
Hit ljeta Oliverova ‘Oprosti mi, pape’
Ovog ljeta u Splitu se rodila još jedna “vječna” melodija. Riječi je napisao sjajni prozaik i pjesnik Momčilo Popadić Pop. Muziku Zdenko Runjić. Aranžman, opet, “tiha voda” s imenom Stipica Kalogjera.
Pjesma se zvala, dakako, “Oprosti mi, pape”. To je pjesma većine nas, to je ono što je Popadić uspio sažeti u nekoliko riječi. Interpretacija Olivera Dragojevića klasična je; zamjeram mu jedino što je odveć šeretski otpjevao jedan jedini stih: “Rekli su mi - da si psova Boga”.
Rado slušana bila je “Tvoja barka mala” Stipičinog brata Nikice, na riječi Krste Jurasa; otpjevala ju je Ljupka Dimitrovska. Ne treba zaboraviti ni hit “Samo simpatija” Grupe More; pretpostavljam na čelu s Meri Cetinić, pred kojom je još bilo osamostaljenje (iduće godine nastupit će sa “Čet’ri stađuna”). Note je komponirao Đorđe Novković, na riječi pjesnika Željka Sabola.
Ubojici 365 godina zatvora
- 12. VI. serijski ubojica “Samov sin” (D. Berkowitz) osuđen na 365 godina zatvora
- 25. VI. Argentina pobijedila Nizozemsku sa 3:1, nakon produžetaka, i postala svjetski prvak u nogometu, kod svoje kuće; Maradona je “car”
- 30. VI. Etiopija počela veliku, smrtonosnu ofenzivu u Eritreji
- 25. VII. rodila se prva djevojčica “iz epruvete”, Louise Brown, u Manchesteru
- 6. VIII. umro papa Pavao VI.
- 26. VIII. Ivan Pavao I. nasljeđuje Pavla VI. kao 263. papa; umro je 28. IX. pa ga je 16. X. naslijedio Ivan Pavao II. - Karol Woytila
- 5. IX. počinju mirovni pregovori Menahema Begina i Anwara Sadata u Camp Davidu, što će dovesti do potpisivanja istoimenog sporazuma (17. X.)
- 7. IX. u Londonu se dogodilo ubojstvo bugarskog disidenta Georgija Markova otrovanim vrškom kišobrana
- u Manili se pojavila kolera
- prati se kretanje srca Christine Onassis, “jedne od najboljih udavača na svijetu”; tada je hodala sa sovjetskim oficirom Nikolajem J. Kavazovim
- 22. IV. pojavila su se prvi put braća Blues (Blues Brothers: Jake i Elwood, odnosno John Belushi i Dan Aykroyd) u utjecajnom TV showu “Uživo subotom navečer” (Saturday Night Live)
- 13. V. jedan od braće Gibb (Barry) postaje jedini kompozitor koji je imao na prvom mjestu Billboardovih 100 najslušanijih četiri skladbe zaredom
- 19. VI. “Garfield” se prvi put pojavljuje u stripu, da bi potom našao bolju sreću na filmu, i u našim srcima
- disko i punk su nevjerojatna kombinacija nad kojom producenti trljaju ruke.
Hrvatska puna turista: u Puli fali konobara!
- lijepa domaća riječ ljeta bila je - “prebukiranost”
- 13. VII. u četvrtak, JAT obavještava cjelokupnu javnost, i sve putnike u aranžmanu Zračni most, da nije u mogućnosti jamčiti hotelski smještaj u srpnju i kolovozu - “zbog poznate situacije prebukiranosti” - te isti ukida; doveden je u takav položaj “bez svoje krivnje” (zlatna formulacija)
- Ina objavila da će uvozni, sovjetski plin biti tri puta skuplji od domaćeg
- u srpnju srednji tečaj za 1 američki dolar iznosi 18,80 din; 1 njemačka marka (DEM) vrijedi 920, 21 din. (nije li tu neka pogreška?)
- u Puli nema dovoljno konobara a ima 20.000 turista; u društvenom sektoru imaju plaću od 4000 do 4600 dinara
- Pula je na naslovnicama zbog još jedne vijesti: “počelo iseljavanje onih koji su sagradili kuće a žive u društvenim stanovima”; to je vrijeme parole: “imaš kuću, vrati stan”
- prema tradiciji 15. i 16. VII. događa se velika smjena turista
- koliko radimo? svaki drugi dan nam je - radni
- poskupljuje meso od 11 do 16,6 posto
- Blaževiću se čestita 50. godišnjica aktivnog partijskog rada
- početkom kolovoza, najavljuje se, TV Beograd počinje snimati seriju Dušana Kovačevića “Radovan III”; u njoj će status legende potvrditi Zoran Radmilović; hrvatski seljaci još čekaju svoga autora, da napravi priču o njihovu dolasku i životu u Zagrebu
- na TV-u se u udarnom terminu, četvrtkom u 20.50, repriziraju “Gruntovčani”, na Prvom programu
- za film “Akcija Stadion" Vukotić je u Karlovym Varyma dobio drugu nagradu
- “Satiemania”, kratki crtani film Zdenka Gašparovića, na glazbu E. Satiea, dobiva nagrade na 7 festivala; još uvijek govori 7 jezika
- Pulski filmski festival potvrđuje dominaciju takozvanih praških đaka, odnosno studenata tamošnje filmske akademije iz bivše i sadašnjih. Zlatnu Arenu osvaja Lordan Zafranović za “Okupaciju u 26 slika”.
- U Poletu sam objavio negativnu Špirinu (Nenad Polimac) kritiku filma, zbog koje su nas prozivali s raznih strana, naročito iz partijskih foruma.
- Srebrnu Arenu osvaja “Bravo maestro” Rajka Grlića, a Brončanu “Pas koji je voleo vozove” Gorana Paskaljevića. Srđan Karanović dobio je prvu nagradu za režiju (Miris poljskog cveća) a pisac Dragoslav Mihailović za scenarij (“After Retour” A. Petkovića). Najbolji glumac je Rade Šerbedžija (Bravo maestro), a za njim Zoran Radmilović, za nezaboravnu ulogu u “Paviljonu VI” L. Pintiliea.
- Indeksi objavljuju “Modru rijeku”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....