Ponedjeljak je ujutro. Počinje radni tjedan, a pred školskom zgradom na Aveniji Marina Držića broj 22 nešto prije osam sati počinju se okupljati učenici. Školski ruksaci na leđima, šilterice na glavama, cigarete među prstima... Većina ih puši. Ispred škole, u školi, kod kantine... Svagdje. Nitko ne poštuje zabranu koju je na ulazu u školu istaknuo ravnatelj: “Zabranjeno pušenje pred školom i pljuvanje po asfaltnoj površini!”
Ne pridržavaju se ni drugoga pa je ravnatelj bio prisiljen zabranjivati i ono što se inače podrazumijeva. Pred školom je parkirano i nekoliko skutera i jedan nabrijaniji motocikl Suzuki, ili “Suza” kako mu tepaju. Ipak su to budući strojarski tehničari. Dobro, neki od njih, koji uspiju završiti četverogodišnje školovanje. Točnije 70-ak posto. Ostatak ih odustane ili ne uspije.
Zvonilo je, idemo pit’
Osam je sati. Školsko zvono označava početak još jednog radnog tjedna. Neki učenici ulaze, a neki ostaju. Neki nisu ni došli. Oni koji ostaju vani uskoro će se prebaciti u neku od lokalnih birtija, a neki će se prošetati i do obližnjeg parka, sjesti na klupice i uz alkohol koji su kupili u dućanu zapaliti džoint. Za vrijeme malog odmora vrata škole se zaključavaju pa učenici ne smiju izlaziti van. U to vrijeme mirno je ispred škole. S jednog prozora dopire žamor iz učionica, nastavnici se bezuspješno trude stvoriti radnu atmosferu. S drugog prozora leti smeće. Nekakav tetrapak. S istog je prozora, pričaju učenici, jedan njihov kolega i povraćao. Toliko se, naime, opio da nije mogao zadržati sav taj alkohol u sebi... Drugi je, pak, ispovraćao automobil jednog od profesora koji ga je vozio kući.
- Ima učenika koji piju i puše travu od ranog jutra. Ponekad se miris marihuane osjeti i u školi, a cuga se unosi i u kantinu - govori nam jedan od učenika.
Njegove izjave su se potvrdile kada smo u četvrtak oko 11 sati u parkiću pokraj škole opazili društvo koje je pred sobom na stolu imalo nekoliko litara alkohola. Džoint je kružio od jednoga do drugoga.
Prolaznici im nisu smetali, ali ih je uplašio objektiv. Obećali smo im da ćemo im zamagliti lica...
Vrhunska kantina
Za vrijeme velikog odmora neki učenici ostaju u kantini jesti, a drugi odlaze u obližnje pekarnice i trgovine. Kažu da je hrana u kantini super i da su tete jako ljubazne.
Pred školom se prepričavaju zgode s nastave, tračaju se profesori, neki žicaju pljuge...
Nakon što je zvono označilo kraj jutarnje smjene u “Faustu”, zanimalo me zašto su učenici uopće upisali ovu školu i što uzrokuje poplavu negativnih ocjena.
- Ova škola vam je ‘tko dođe prvi, njemu djevojka’ - slikovito mi opisuje jedan učenik.
- Učenici se upisuju ispod bodovnog praga, misle da će lako svladati gradivo, ali onda se prevare. Program je dobar, ali zahtjevan i neki su predmeti na razini gimnazijskih. Profesori jesu strogi, ali mislim da je problem u nama jer nismo navikli učiti, a u osnovnoj školi nismo imali dobru podlogu za dalje - kaže drugi.
- A zašto si ti upisao baš ovu školu? - pitam ga.
- Zato što mi je blizu doma - ispali.
- A i zanimalo me strojarstvo - ipak ublažava prvi odgovor.
- Kad sam bio mlađi, nastavnici su nam u osnovnoj školi uvijek govorili ako ne budemo dobri, završit ćemo u ‘Faustu’. Na kraju se to i dogodilo - kaže mladić.
Za svoje nastavnike klinci su uglavnom imali pohvale. Tek su rijetki spomenuti kao strogi. Tako je, primjerice, jedna profesorica iz hrvatskog toliko zahtjevna, stroga i pravedna da je i svog vlastitog sina srušila na polugodištu jer nije redovito čitao lektiru.
Jedan od profesora svojim učenicima ne daje normalne ocjene: jedinice, dvojke, trojke, četvorke i petice, već ih ocjenjuje minusima i nulama.