BOLNIČKI SPECIJALIST ZA DUŠE 'Najteže mi je gledati patnje bolesne djece i tješiti njihove roditelje'

Prolazeći kraj bolnice iza čijih se bezbrojnih prozora krije more nevolje, boli, nadanja i patnji, najvjerojatnije ćemo okrenuti glavu – kome je stalo razmišljati o takvim mučnim stanjima... Uz njih je “tamo” vojska liječnika, medicinskih sestara i drugog osoblja koji im na sve načine pokušava pomoći, spasiti im glavu i zakrpiti tijelo. A jedan čovjek već četrnaestu godinu liječi im duše, pripravcima iz Božje apoteke i lijepom riječju, ohrabrenjem i utjehom cijele dane gledajući smrti u oči, piše Slobodna Dalmacija.

Najčešće ga zovu kad je ljudsko tijelo preslabo da zadrži duh, premda upozorava kako je njegova terapija zapravo osnaživanje i fizičke i duhovne dimenzije, a ne pasoš za onaj svijet. Mr. don Tomislav Topčić (57) dugogodišnji je bolnički dušobrižnik KBC-a na Firulama, vjerojatno s najdužim stažom među kolegama u Hrvatskoj, i premda ni sam nije očekivao da će se toliko zadržati među bolničkim posteljama, održavati bogoslužje u podrumskoj kapelici i primati na duge razgovore u neuvjetnom uredu u kojem jedva stane troje ljudi, izgradio se u osobu po čiji savjet dolaze vjernici cijeloga grada, na misama u malenoj kapeli sv. Josipa je među bolesnicima i osobljem i po stotinjak “civila”, koji ispune čitav hodnik.

A don Tomislav, specijalist za duše, započeo je sasvim uobičajeno svoje pastoralno poslanje, trinaest godina je služio kao župnik u u Docu Donjem u Gornjim Poljicima, gdje je ljeti obnavljao župnu kuću, crkvu i kapele, bavio se pastoralom, a zimi učio za nastavak poslijediplomskog studija iz povijesti.

- U Vepricu sam 2001. godine s nadbiskupom razgovarao o premještaju; imao sam neke svoje želje i planove. Nadbiskup mi je ponudio da mijenjam don Ćiru Burića, bolničkog dušobrižnika na Križinama dok je bolestan. Nisam se ni nadao Firulama. U to vrijeme kapucini s Pojišana, koji su bili dušobrižnici ovdje, napustili su ovu službu i dekret sam dobio ja.

Nije bilo jednostavno zamijeniti “zdravi” ambijent živahne mosorske župe s bolničkim hodnicima i stotinama životno ugroženih ljudi, a posebno su neuvjetni prostori u kojima se održava Božja služba; kapela je bivša brijačnica, u nju stane tek petnaestak osoba, dok je ured u kojem primam, ujedno i sakristija, garderoba, ispovjedaonica, priručna knjižnica, a jedva za jednog čovjeka ima mjesta.

Prve tri godine bile su najteže, nisi prepoznat, ljudi kojima si poslan mijenjaju se gotovo svakodnevno, mnogi su u teškom stanju, mnogi odlaze na onaj svijet, uočavaš umor na licima bolničkih djelatnika i hoćeš-nećeš sve to djeluje i na svećenika - prisjeća se don Tomislav navodeći kako mu je posebno teško vidjeti patnje bolesne djece.

Osmijeh je najvažniji

- Ne znaš muče li se više roditelji ili djeca. Pitao sam se kako utješiti roditelje, kako im ukazati da djeca osjećaju roditeljsku patnju i tada im je još teže. Govorio sam im da moraju biti nasmijani pred djetetom, optimistični, donijeti mu mir. Osmijehom i mirom trebalo bi zračiti i osoblje, to puno znači bolesnicima - priča don Tomislav, koji je za mandata u bolnici podijelio oko 27 tisuća sakramenata, pored bolesničkog pomazanja, pričesti i ispovijedi, čak i krštenja, krizme, pa i vjenčanja!

- Vjenčavao sam ljude koji su bili samo u civilnom braku i zatražili su taj sakramenat doslovno na samrtnoj postelji... Sjećam se žene, u kirurškom šoku, nije imala sakramente i tražila je svećenika. Sestra Marta me potražila i kad sam je upoznao oduševila me načitanošću pa i poznavanjem Svetog pisma, teologije. Primila je krštenje, pričest, pomazanje i sretna sklopila oči. Krstio sam i preko dvije stotine bolesne djece - ističe dušobrižnik.

- Svećenikova snaga je u molitvi, njegovo zvanje nema radnog vremena, posebno u bolnici kad u hitnim slučajevima mora dolaziti i noću. Na žalost, mnogi vjernici dolaze u bolnicu nepripremljeni, nadaju se da će se brzo vratiti kući - kaže don Tomislav, navodeći kako ljudi misle da svećenik bolesniku dolazi tek kad je na samrti.

- Sakrament bolesničkog pomazanja nekoć se dijelio pred smrt i s vremenom je izgubio pravi smisao. Drugi vatikanski koncil vratio ga je u vjernički život kao okrepu i utjehu za dušu i za tijelo, mada se mnogi još boje. Najteže je kad nekoliko puta dolazim bolesniku na poziv rodbine, a on te odbije iz straha “da ne umre”. Onda se pitam jesam li pogriješio u pristupu, jesam li bio taktičan... Teško je protiv ljudskog straha - zaključuje, a o svojim je bolničkim iskustvima objavio knjigu “Duhovna skrb o bolesnima”, te meditacije “Ljubav u dimenziji križa”.

Pričamo s don Tomislavom i o ogromnom pritisku na splitski KBC, kojem gravitira gotovo milijun ljudi, i zdravstveni djelatnici traže razgovor sa svećenikom, često premoreni i psihički i fizički. Četrdesetak tisuća ležećih bolesnika godišnje od kojih dvanaest tisuća vitalno ugroženih, preveliki je teret i za bolničkog svećenika, koji jedva stiže na sve pozive.

- Ranije sam redovito obilazio odjele, a sada dolazim samo na pozive jer je toliko bolesnika da je nemoguće doći u svaku sobu. U kapelu se spuste i mnogi koji dolaze u ambulante, oni koji su ležali u bolnici ili su čuli od prijatelja i rodbine za ovo mjesto. Naša kapela privlači ljude, nikakvo čudo; u njoj je toliko iskrenih suza isplakano, toliko želja, nada, molbi ljudi u nevoljama izrečeno, da ona zrači duhovnošću. Ovdje dolaze ljudi kojima nije ostala nikakva druga utjeha nego ona koju im daje Bog. I nalaze mir, duhovnu snagu. Na zaboravimo da mnogi i ozdravljaju, oni dolaze zahvaliti iz dubine srca – tumači don Tomislav.

Na prvi pogled je jasno da je sadašnji bogoslužni prostor neadekvatan za tolike potrebe, no godinama se ne uspijeva pronaći bolje rješenje.

- Bolnička kapela trebala bi biti izvan buke, imati prirodni dotok svjetlosti i zraka, to su preduvjeti da se čovjek osjeća bolje. Ovaj ured dušobrižnika također bi morao biti ugodniji, to je mjesto vrlo intimnih razgovora, povjeravanja. Postoje rješenja u okvirima bolničke zgrade, nadam se da će netko ozbiljno pristupiti tom pitanju – kaže don Tomislav, koji nas je poveo i u posjet bolesnicima.

Šaptaj kraj postelje

Na Traumi leži teta Nika (82) iz Drvenika Veloga, slomila je kuk i kralježnicu. Dok je don Tomislav drži za ruku pitamo je kad će doma. Zaplakala je.

- Ajme, da mogu, odma bi išla, a ne mogu se dignit iz posteje! I kad dođen doma, jadna san, sama. Živila san sa sestron, sestra je umrla, ja ostala – jada se.

Što za don Tomislava kažete?

- Puno mi je drag. Išla san u crikvu cili život, a sad pop dolazi meni, nisan se nadala. On je blagoslov Božji – veli teta Nika.

A don Tomislava za kraj pitamo zlatni savjet za bolesnike, na što ih upozorava dok se došaptavaju kraj bolničke postelje:

- Probudi se, nisi izgubljen. Ne mrmljaj, ne psuj, ne proklinji. Prihvati svoje stanje i naći ćeš mir. U Kristovim patnjama nađi svoju utjehu, one vode prema uskrsnuću. A uskrsnuće je zapravo najveći dokaz naše vjere. Da Isus nije uskrsnuo, naša vjera ne bi imala smisla, bili bismo čudaci u očima svijeta. Kristovo tijelo je trpjelo na križu, no ostavio nam je sigurnost u uskrsnuće koje je snažno kao prasak u kojem je stvoren svemir - kazao je don Topčić za Slobodnu Dalmaciju.