Danijela Dvornik za Jutarnji: Tek sada osjećam svu prazninu i težinu života bez moga Dina

Iako je otišao prije dvije godine, cijelo vrijeme imam osjećaj kao da će se svakog trenutka vratiti - kaže Danijela, udovica Dina Dvornika, velikog glazbenika i dobrog čovjeka. Četrdesettrogodišnja Splićanka iskreno kaže da joj je još uvijek teško opisati kako se točno osjeća bez Dina, koji je preminuo 7. rujna 2008., u četrdeset i petoj godini života.

- Jesam li ga preboljela? Znam, kažu da život ide dalje, ali mislim da gubitak voljene osobe s kojom živiš toliko dugo vremena nije nešto što se uopće ikad može preboljeti. Možda ta bol tijekom godina može postati lakša ili manja, ali meni se to još nije dogodilo. Možda mi je čak ova druga godina bez Dina bila teža od prve. Tijekom prve godine bila sam sva zbrčkana, nisam znala gdje sam, što sam, dogodilo mi se tisuću stvari i živjela sam u vakuumu, pokušavala sam pohvatati konce svog života... A onda je došla druga godina, sve se sleglo i skužila sam da tek sada osjećam svu prazninu, svu realnost i težinu života bez Dina. Iskreno, teško mi je još uopće o tome i pričati - govori Danijela, koja je s glazbenikom bila od 1987. godine.

- Zajedno smo proveli više od polovine mog života. Tijekom proteklih godina imala sam, nažalost, nekoliko smrtnih slučajeva u svojoj okolini. Sve me to zaboljelo, pogodilo, ali ništa se ne može usporediti s onim što sam osjećala kad sam shvatila da Dina više nema - priča Danijela, koja je Dvornika upoznala kao tinejdžerica na tulumu u njegovom stanu. Nije bila oduševljena ni tulumom, ni ekipom, a bila je i prepuna predrasuda na njegov račun.

Zajedno u svemu

- Znala sam da je on sin Borisa Dvornika, da nešto svirucka, čula sam za njegov tadašnji bend Kineski zid... Ali, nismo bili u istim đirevima, uopće mi nije bio napet. Međutim, privukao me njegov pogled, a onda smo na tulumu dugo pričali - prisjeća se Danijela, i nastavlja:

- Razgovarali smo cijele noći, a onda je on pred jutro zaspao, a ja sam se pobrala doma. Nisam mu ostavila ni broj telefona, ni adresu, a slučajno smo se sreli tjedan dana kasnije u kafiću. Prišao mi je, primio me za ruku i to je bio naš početak - kaže Danijela, koja je uskoro otišla u London, gdje je neko vrijeme radila kao babysitterica. Dino je došao za njom, zaposlio se u restoranu, a tijekom njihovih šest mjeseci života u Londonu nastala je skladba “Ti si mi u mislima”.

Vjenčali su se 12. kolovoza 1989., premda su pokušavali i ranije obaviti.

- Nikad me nije zaprosio. Ali, živjeli smo zajedno, među nama je postojala bezuvjetna ljubav i bilo nam je glupo da se nakon povratka u Hrvatsku razdvojimo i počnemo opet živjeti odvojeno, svatko sa svojim starcima. Prvi put smo se htjeli oženiti već u Londonu. Došli smo u općinu bez ikakve najave, a činovnici su nas ismijali, rekavši nam da putovnice nisu dovoljne da ljudi stupe u brak - priča Danijela.

Kći Ellu Dvornikovi su dobili godinu i pol nakon vjenčanja, u vrijeme kada su se već preselili u Zagreb, jer im je Split nakon Londona postao premalen. Nažalost, tih godina počinju i Dvornikovi problemi s drogom. On je o tome uvijek iskreno progovarao, a Danijela je u tim kriznim godinama uvijek ostajala uz njega kao njegova najveća podrška.

Poput Loleka i Boleka

- Što sam drugo mogla? Dino i ja bili smo iznimno povezani, počeli smo funkcionirati gotovo kao jedno biće. Kad bih nekog srela na cesti, obavezno bi me pitao gdje je Dino, a Dina su uvijek pitali gdje sam ja. Smijali smo se, govoreći da smo poput Loleka i Boleka. Sjajno smo se nadopunjavali, ono što nije znao on, rekla bih ja i obratno. Uostalom, on i nije osoba koja je voljela biti sama. Sjećam se, jedanput sam na dvadesetak dana otputovala u Split, a prije toga zaprijetila sam mu da me ni slučajno ne zove svaki dan. No, zivkao me svaki drugi dan, po nekoliko puta. U tim zivkanjima nastojao je da ne bude prenapadan, ali se cijelo vrijeme raspitivao kada se vraćam... - prisjeća se Danijela, koja priznaje da ju je suprug svojom iskrenošću uvijek iznova osvajao.

- Jednom smo se baš posvađali, a ja sam mu rekla da mi ga je dosta i da krećem u potragu za novim frajerom. Dino je rekao: “Dobro, nema problema, ali povedi i mene sa sobom. Ja ti neću smetati”. I kako da te ne kupi, kada bubne takvo što? Bio mi je muž, prijatelj, netko s kim sam se uvijek mogla zafrkavati - smije se Danijela.

Ona je nakon suprugove smrti pokrenula agenciju Eventuša, koja “iznajmljuje” poznate osobe iz našeg javnog života u svrhu medijske promocije, te malu diskografsku kuću Kreativni nered.

- Uvijek ima nešto posla. Nije da plivam u parama, ali preživljavam. Možda su ljudi od mene očekivali da ću biti probitačnija, da ću se još više angažirati. A ja imam dana kad nisam sposobna dignuti telefonsku slušalicu. Potištena sam, tužna, depresivna i vrlo teško ljudima mogu objasniti da tih dana naprosto nisam mogla funkcionirati. Naravno da imam odgovornost prema poslu, ali, eto, događaju mi se takve situacije. Čitala sam o tome, ne bih li više doznala o tome što mi se zbiva, i shvatila da se radi o prirodnom procesu tugovanja. Kažu da rad spašava, da te okupira, da ti onemogućuje misliti o onom što te tišti. Ali, to zapravo nema veze s nikakvim radom. Navečer legneš s nekom mišlju na posao, a ujutro se probudiš, sjetiš se svega i sav si nikakav. Ni ja sama ne volim takve dane, ali bespomoćna sam - priznaje Danijela Dvornik.