Dnevnik našeg volontera na Haitiju: Ipak nas ništa nije moglo pripremiti na patnju ovih ljudi

Kada je 12. siječnja ove godine Haiti pogodio potres neviđenih razmjera, svi smo ostali iskreno šokirani. Pred malim ekranima neki su od nas i zaplakali, možda dobili snažan poriv da nekako pomognu. To je uglavnom završilo okretanjem telefonskog broja za pomoć žrtvama koji se vrtio između reklama.

Uskoro smo se ipak vratili svojim životima, rutinama, polako zaboravljajući slike užasa. Dok smo mi zaboravljali, mala grupa Hrvata se pripremala za Haiti. Tri tjedna nakon prvog udara već su bili tamo. Bilo ih je osam. Sve redom volonteri Crvenog križa. Osam mjeseci kasnije, dok tom zemljom kao posljedica potresa hara epidemija kolere, tamo je još uvijek jedan Labinjanin. Aleksandar Knežević ima 35 godina i za Haiti, ili neko drugo mjesto koje će trebati spašavati, pripremao se tri godine.

Siromaštvo, jad i bijeda

- Iako su nas prije odlaska brifirali o svemu, ništa nas nije moglo pripremiti na bespomoćnost tamošnjih ljudi. Na taj kulturološki šok, na siromaštvo, jad i bijedu. Na to koliko jedna zemlja može imati sve, a druga ništa. Trebalo mi je vremena da se naviknem na to, i jesam. Ali još uvijek boli svaki dan. Pogotovo prizori djece po sirotištima. Toliko ih je ostalo bez roditelja, sami su i bespomoćni. Te me slike nikada neće napustiti - priča Aleksandar.

Nalazi se u bazi Crvenog križa u Léogâneu , mjestu u kojem je bio epicentar potresa i u kojem je smrtno stradalo 230 tisuća ljudi. Udaljeno je 80 kilometara od glavnoga grada Port-au-Princea u kojem su se pojavile prve žrtve kolere. Epidemija je u toj zemlji u kratkom vremenu, odnijela više od 250 života, a zarazilo ih se više od tri tisuće.

Kneževiću je Haiti prva humanitarna misija u nekoj od zemalja Trećeg svijeta. Tamo je od prvog potresa otišao u dva navrata. Prvi put bio je od 8. veljače do 15. ožujka. Nakon kraće pauze i odmora kod kuće, u Léogâne se vratio 6. svibnja i ne namjerava ga napustiti prije kraja siječnja. A ako bude potrebno, ni tada.

Nehigijena svuda

Kao volonter Crvenog križa prošao je kroz stručnu obuku, a specijaliziran je za pročišćavanje vode i promicanje higijene u uvjetima katastrofe, što bi moglo biti od iznimne važnosti ukoliko se kolera dočepa i područja u kojem se on nalazi. Ta se bolest, naime, širi upravo zbog tamošnjih stravičnih higijenskih uvjeta i zagađene vode koja lokalnom stanovništvu redovno služi i kao voda za kupanje i piće.

- Ovdje je svakodnevni prizor da se netko u javnosti gol kupa u potoku. To gotovo više ni ne zamjećujemo. Razlog je iznimno loša infrastruktura, a zbog te iste infrastrukture ti su potoci zagađeni zbog kanalizacije koja otječe u rijeku. A to može biti pogubno za zdravlje. Svi smo zabrinuti hoće li kolera i do nas doći. Važno je redovito prati ruke sa sapunom, kupati se u čistoj vodi, ako nema pitke vode onda onu koju imate obavezno prokuhati ili je klorirati. Treba izbjegavati jest sirovo povrće i voće, mora biti termički obrađeno - kaže Alaksandar.

Puko preživljavanje

- To su sve sitnice koje pokušavamo prenijeti na lokalno stanovništvo kako bismo ih zaštitili od bolesti. I oni se boje hoće li epidemija doći do njih, ali su ipak više zaokupljeni pukim preživljavanjem. Zapravo, po tome se ne razlikuju puno od naših ljudi. Razmišljaju što će sutra odjenuti i jesti, samo što je u njihovom slučaju to doslovce tako - objašnjava.

Radoznali i spremni učiti

Aleksandar se trenutno brine da sve delegacije za pomoć rade glatko oko brige za 300 tisuća koji su u potresu ozlijeđeni i više od milijun ljudi koji su ostali bez doma.

Ono što ga najviše fascinira jest želja i spremnost mladih ljudi da uče.

- Njihovo školstvo je privatno, rijetko tko ovdje ima prilike školovati se, pogotovo otkako se dogodio ovaj kaos. Ali zato upijaju na sve strane. Što god ih možete naučiti, oni će spremno, strpljivo i zahvalno slušati. Od kompjutora do jezika. Specifični su po tome. I vrlo su dragi. Ali su i vrlo religiozni. Voodoo je jako rasprostranjen. Osjećaj da znam da sam svojim prisustvom uspio pomaknuti neke stvari, to je nezamjenjivo. Svi smo mi ovdje davno prestali naivno misliti da možemo promijeniti svijet. Ali dobar je osjećaj kada znaš da činiš pravu stvar - zaključuje Aleksandar.