DmC: Devil May Cry

Capcom je odlučio napraviti facelift na svojoj dugogodišnjoj Devil May Cry franšizi. Iz tog razloga su, po prvi puta, izradu proslijedili studiju koji nije unutar Capcoma. Radi se o studiju Ninja Theory, tvorcima odličnog, ali podcijenjenog Enslaved-a. Zašto su se nositelji DMC imena odlučili na ovakav radikalan potez (pogotovo nakon velikog uspijeha 4. dijela) ne znamo, ali zato znamo kakav je novi DMC.

Neki novi Dante

Dante je mlad. Dante prostači. Dante ima novu frizuru. Sve je na Danteu novo, od glave do pete, a to će se nekima svidjeti, a nekima neće. Čak je i priča njegovog podrijetla nanovo ispričana tako da se (izuzev par šaljivih scena) prethodni nastavci ne spominju. Dante je po novome i dalje sin Sparde, demona koji se pobunio protiv svoje vrste, ali ovaj mu je put majka anđeo, što prije nije bilo slučaj. To Dantea čini nephilimom, izrazom kojim smo bombardirani u igrama u zadnje vrijeme. Kako priča ide, upoznat ćete i svog davno izgubljenog brata te naravno do kraja igre spasiti svijet od uništenja. Capcom je uvijek pokušao uz dobar gameplay ponuditi solidnu priču kako se igrači lakše udubili u igru i samim time više uživali u njoj. Iako neće sigurno dobiti neke nagrade za naraciju, priča je u rangu sa onom iz trećeg dijela koji se smatra najboljim što je ovaj serijal ponudio. Iako nismo oduševljeni novim Danteovim izgledom i ponašanjem, priznajemo da je klupko koje se oko njega odmotava intrigantno i inteligentno ispričano.

Unatoč tome što na prvi pogled izgleda kao nešto drugo, od trenutka nakon što počnete kontrolirati svog lika odmah ćete prepoznati o kojoj se igri radi. Gameplay nije nazadovao niti malo, čak je i napredovao u svojoj frenetičnoj zračno orijentiranoj borbi. Hladnih i vatrenih oružja ima nekoliko, a igra vas konstantno tjera da ih kombinirate koliko je god moguće. Neprijatelji su raznovrsni, a često su i podložni primanju štete od samo jednog tipa naoružanja. Na svu sreću kontrole su savršene za izvođenje ludih comboa koji će vam donijeti SSS rang kad se prašina spusti. U početku ćete se, ako niste navikli na ovakav brzi gameplay, malo gubiti sa svim promjenama i raznim neprijateljima koji zahtijevaju različite strategije, no igra vas (barem na normalu) polako uvodi u svoju srž, tako da ćete postepeno napredovati i savladavati fantastičnu borbu koju ova igra pruža. Ono po čemu je DMC uvijek bio poznat je zračna borba, odnosno žongliranje neprijatelja gdje oni bespomoćno lete zrakom i primaju vaše udarce. Kao što smo rekli, gameplay se nije mijenjao tako da ćete i sada za maksimalne rezultate morati biti brzi u reakcijama i koristiti se raznim udarcima koji neprijatelje lansiraju u zrak, a vi nakon toga skočite za njima i nasjeckate ih na male komadiće.

Platformski elementi su uvijek bili prisutni u serijalu, no sada je (prvenstveno zbog uporabe dvaju bičeva) to podignuto na višu razinu. Većinu igre ćete provoditi u Limbu, svijetu između našeg i onog paklenog gdje zakoni fizike ne funkcioniraju onako kako bi trebali. Na taj način se postigao poprilično psihodelični izgled nivoa, no ono što se zapravo postiglo je to da dosta nivoa ne ide u dužinu nego u visinu, gdje su dijelove tla rascjepkani, što znači da ćete se naskakati kao da igre čistog platformera poput Maria ili Crasha. Takvi izleti u drugi žanr su dobrodošli kako biste se na koju minutu odmorili od silnog ubijanja koje onda na ovaj način nikad ne postaje zamorno.

PC iznad svih!

Nismo mogli vjerovati, no igra je najbolje optimizirana za PC, a ne za konzole koje obično imaju tu prednost u ovakvim igrama. Najmanje bugova i loših kritika vezano za tehničku izvedbu je upravo na platformi koju već godinama (sa gamerskog stajališta) proglašavaju mrtvom. Nama to daje nadu za budućnost, no ipak savjetujemo da ako imate mogućnost DmC igrate sa kontrolerom jer ćete imati drastično veću kontrolu nad onim što se događa na ekranu. Igra artistički izgleda odlično, Limbo je developerima dao poprilično prostora za maštovito dizajniranje nivoa tako da ćete se rijetko naći u “već viđenim” prostorima. Soundtrack je originalno napravljen isključivo za igru, tako da je glazba savršeno ukomponirana sa ostatkom igre. Čak je i voice acting vrlo dobro odrađen, pa iako nam se novi Dante ne sviđa kao stari tko god ga je sinkronizirao, njega i ostale likove naravno, pošteno je odradio svoj posao.

Stari Devil May Cry u novom ruhu

Kao što smo već rekli, iako igra izgleda drugačije i glavni lik neće svima jednako “sjesti” ovo je onaj dobri stari DMC kojeg svi volimo, kad neprijatelji krenu navirati i vi ih počnete tamani ionako neće biti bitno ima li Dante bijelu ili crnu kosu. Drago nam je što za ovakve akcijske avanture PC nije zaboravljen i zato ju preporučujemo svima željnima akcije i zabave.