Moramo li svi biti ‘uspješni‘ u igranju videoigara?

PlayStation je krajem ožujka objavio da će vlastitu ponudu savjeta koje nudi igračima što su tijekom igranja iz jednog ili drugog razloga zapeli do kraja ove godine dopuniti snimkama uslužnih igrača koji svoje znanje žele podijeliti s drugima. Iako je internet već dupkom pun vodiča za svladavanje prepreka u raznim videoigrama, PlayStationova je odluka svejedno dobra jer bi mogla dovesti do povećanja broja savjeta za rješavanje problema u manje poznatim igrama. Istovremeno, loša je jer se njome perpetuira jedan od najspornijih aspekata gejminga.

Razumijem potrebu za vodičima i neki na njima jako dobro zarađuju. Dapače, i sam ih ponekad koristim. Međutim, ne sviđa mi se to što su skoro pa sastavni dio gejminga te što nam svima pomažu da budemo uspješni, čak i kada to nismo zaslužili. Da se razumijemo, nisam protiv toga da si gejmeri međusobno pomažu, međutim jedno su instrukcije i vježbanje, a drugo su gotova rješenja. Istina, igrači na koncu ipak sami moraju napraviti sve ono što piše u vodiču, no slaba je to utjeha. Nemanje i neuspjeh sastavni su dio i života i hobija kojima se bavimo i ne bismo ih trebali moći tako olako eliminirati.

Ne mogu se oteti dojmu da su vodiči i dokaz nezrelosti videoigara kao umjetničkog pothvata. Ako igrač nije u stanju savladati neku prepreku ili riješiti neku zagonetku, možda mu one nisu najbolje objašnjene. Možda se od njega traže neljudski brze reakcije. Naigrao sam se takvih igara i nemali broj puta ustvrdio da sam u borbi “nepošteno” izgubio. I bio sam u pravu. Toga u drugim umjetnostima nema jer su one svoj jezik i gramatiku “ispeglale”. Zato se ne sramimo (barem ne bismo trebali) reći da neku knjigu, film, pjesmu ili neko drugo djelo nismo shvatili te da ćemo morati poraditi na sebi kako bismo u njega proniknuli. Isto bi trebalo vrijediti i za videoigre.